Biznis i politika
StoryEditor

Katarina Peović: Zalažemo se za demokratski socijalizam i ukidanje privatnog vlasništva

12. Listopad 2023.
Katarina Peovićfoto Ratko Mavar

Nema sumnje da svijet globalno traži novi ekonomski put, zbog čega se ubrzano gura zeleno ‘rješenje‘. Iako je globalno ljevica izgubila ne samo fokus nego i smisao, u Hrvatskoj je vrlo aktivna. Prije svega se to odnosi na Radničku frontu, koja postaje sidro lijevih ideja. Prva dama stranke (točnije, pokreta, kako se u njoj sami definiraju) Katarina Peović cilja na smjenu HDZ-a, zatim na pokretanje gospodarstva uz osiguranje dobro plaćenih radnih mjesta. Kako bi ljevica riješila globalni ekonomski kaos i koliko u njemu uopće ima mjesta za lijeve ideje, provjerili smo u intervjuu u kojemu smo ‘pročekirali‘ i neke teorijske postavke lijeve priče.

Iduće su godine izbori. Prerano je za bilo kakve procjene, ali, načelno, čemu se nada ljevica? S kakvim programima, komu se obraća?

– Prije svega, važno je prepoznati što ne možemo jer naslušat ćemo se slatkorječivih predizbornih obećanja. Kratkoročno gledano, potrebno je podignuti minimalnu plaću i mirovine zato što radnici na minimalcu i umirovljenici, njih 75 posto, žive u siromaštvu. Naša je minimalna plaća gotovo upola manja od slovenske, a troškovi života viši. Naravno, to odražava nisku produktivnost hrvatske ekonomije, ali dokazano je da rast minimalne plaće ne utječe negativno na zaposlenost. Nužno je podignuti i mirovine, za što treba redefinirati postojeću indeksaciju mirovina tako da bude realno vezana uz inflaciju. Treba također podignuti plaće, ali prije nego što to obećamo, valja upozoriti da nakon faze kapitalističkog rasta – plaće su nominalno rasle u Hrvatskoj, ali kao dio šireg trenda konjunkture i s najnižim stopama u usporedbi s drugim zemljama – slijedi silazna faza kapitalističkoga ciklusa ili u obliku recesije ili sekularne stagnacije, vrlo niskih ili nultih stopa rasta.

Ipak, u ovoj se krizi Hrvatska pokazala iznimno otporna, s boljim ekonomskim pokazateljima i od Njemačke. Je li to dovoljno za još jednu HDZ-ovu pobjedu?

– Pokazatelji koje navodi Vlada kad tvrdi da smo ‘učvrstili poziciju‘ manipulativni su. Vlada ne govori da su rast BDP-a i pad nezaposlenosti u korelaciji s iseljavanjem. BDP po stanovniku od 2011. do 2020. narastao je samo 1182 eura. Gotovo je svim usporedivim zemljama, Mađarskoj, Rumunjskoj, Sloveniji, Slovačkoj, najmanje dvostruko više rastao nego nama. Kad Vlada govori da je najveći doprinos rastu realnog BDP-a stigao od rasta izvoza robe i usluga, pri tome ne spominje nepovoljnu strukturu izvoza jer najveći dio tvore usluge niske dodane vrijednosti, turizam, a kod svih usporedivih europskih zemalja mnogo je veći udjel usluga i kompleksnije robe visoke dodane vrijednosti poput informatičke, prerađivačke ili automobilske industrije. Memorandum Svjetske banke za Hrvatsku temelji se na nekim realnim pokazateljima koje je bitno uzeti u obzir pri ocjeni stanja. A on upozorava da je Hrvatska najlošija od svih usporedivih zemalja srednje i istočne Europe prema indeksu ekonomske složenosti, koji mjeri sofisticiranost izvoza neke nacionalne ekonomije prema ‘intenzitetu znanja‘ sadržanog u izvoznim proizvodima i uslugama. Također, Memorandum upozorava da je Hrvatska zabilježila najveći pad tog indeksa u Europi između 2008. i 2019., kad se uništavao nekoć vodeći izvozni sektor koji je proizvodio kompleksnije proizvode, domaća brodogradnja. Kad je riječ o ulaganjima u istraživanje i razvoj, Memorandum dijagnosticira da je Hrvatska na začelju prema ulaganjima. Primjerice, dok u Njemačkoj tvrtke na godinu ulože 912 eura po stanovniku, a u susjednoj Sloveniji 360 eura, u Hrvatskoj tvrtke na godinu ulože mizerna 72 eura po stanovniku.

To sve treba privatni sektor, kojemu ulazni troškovi prilično skaču. A inflacija izvlači zahtjeve za rast plaća i u javnom sektoru. Koliko su ti zahtjevi opravdani?

– Inflacija je napunila proračun, nema razloga da plaće ne rastu u javnom sektoru, a prema svemu sudeći, ni u privatnom, u kojemu su najveći ostvarili ekstraprofite. Privatni je sektor lani podignuo plaće od 10 do 15 posto, više od inflacije, no ondje produktivnost raste; u javnome sektoru baš i ne. Kako uskladiti zahtjeve, podignuti produktivnost i osigurati kvalitetnu javnu uslugu svima koji je plaćamo? Prema podacima ekonomskog Memoranduma Svjetske banke za Hrvatsku, čija je središnja tema produktivnost, razina ukupne faktorske produktivnosti u 2021. bila je tek 10 posto veća nego 2001., a u usporedivim zemljama srednje i istočne Europe porasla je u prosjeku za 30 posto. Također, produktivnost rada u istom razdoblju u Hrvatskoj porasla je za samo 27 posto, dok je u usporedivim zemljama rasla u prosjeku za 73 posto. Dakle, nije opravdano objašnjenje da plaće u privatnome sektoru rastu zbog porasta produktivnosti, nego su za njihov recentan rast zaslužni kratkoročni konjunkturni i inflacijski razlozi. Za dugoročan rast produktivnosti treba temeljito promijeniti ekonomske politike i razbiti mnoge tabue i mitove o ulozi države u ekonomskom razvoju.

Taj jaz desetljećima pokušavamo pokrpati poreznim reformama. Vlada pokušava (i) smanjenjem poreza na dohodak podignuti plaće i zadržati ljude. Čini se da porezna politika postaje strateška, što joj nije smisao.

– Sve porezne reforme vlade Andreja Plenkovića bile su usmjerene na smanjenje porezne progresije. Ako se i povećao neoporezivi iznos dohotka za najniža primanja, još su se više smanjili porezi za one koji najviše zarađuju. To je u kontekstu ‘potrošnog‘ tipa poreznoga sustava kakav je hrvatski, u kojem dominira PDV kao regresivan porez, značilo da su porezne reforme išle znatno više u prilog bogatoj manjini nego radnoj većini. Slažem se da se od porezne politike ne može očekivati da bude središnja poluga ekonomskog razvoja i da su važniji neki drugi instrumenti, poput industrijskih politika. No porezna politika jest važan alat za pravedniju preraspodjelu i zato je potreban zaokret prema progresivnijem oporezivanju dohotka i imovine.

Kako će biti bolje s još više države? Ne pokazuje li Memorandum da su drugi bolji upravo zato što je privatni sektor jak? Kakav odnos između privatnoga i javnoga uopće vidite?

– Dugoročno, RF se zalaže za demokratski socijalizam, ukidanje privatnog vlasništva i prevladavanje profitno usmjerene kapitalističke ekonomije u kojoj se ne proizvodi sve ono što bi moglo zadovoljiti temeljne potrebe ljudi ako ta proizvodnja nije profitabilna, a proizvodi se mnogo toga što je društveno nekorisno ili štetno samo zato što je profitabilno. Privatno vlasništvo temelj je društvene iracionalnosti i nepravednosti kapitalističkog načina proizvodnje, njegove tržišne anarhije – nekoordiniranosti investicija nezavisnih privatnih proizvođača, što vodi do hiperprodukcije robe, rasipanja resursa i kapitalističkih kriza. Privatno vlasništvo izaziva destruktivnu konkurenciju i ekološku destrukciju, vodi u odnos eksploatacije i dominacije. Bez ukidanja privatnog vlasništva nije moguće društvenu proizvodnju kooperativno i solidarno usmjeriti prema zadovoljenju temeljnih potreba svih, odnosno osigurati uvjete za pun i svestran razvoj svih ljudi, osigurati opstanak i spriječiti klimatsku katastrofu. Ipak, treba naglasiti da samo ukidanje privatnog vlasništva nije dovoljno. Potrebno je izgraditi institucije alternativnog načina proizvodnje koje će omogućiti demokratsko planiranje društvene proizvodnje, radničko upravljanje proizvodnjom te protagonističku demokraciju, počevši od razine komunalne zajednice sve do razine društva.

Privatno je vlasništvo s nama od početaka našeg društvenog postojanja. Nije li se sve drugo, poput socijalizma i/ili komunizma, pokazalo promašenim?

– Podsjetit ću na Marxovu opservaciju da ljudi stvaraju vlastitu povijest, ali je ne stvaraju onako kako žele, ne stvaraju je u okolnostima koje su sami izabrali, nego u okolnostima koje su zatekli ili naslijedili iz prošlosti. To znači da sveobuhvatno ukidanje privatnog vlasništva u dogledno vrijeme nije izgledno, ali ono što jest moguće i u kontekstu klimatskih promjena prijeko potrebno jest staviti pod javnu kontrolu strateški važne sustave, recimo infrastrukturu u domeni energetike. U RF-u smatramo da je prelazak na postfosilnu ekonomiju i drastično rezanje stakleničkih plinova u što kraćem roku moguće realizirati jedino nekim oblikom globalne takozvane ratne ekonomije u kojoj će se suspendirati profitna i tržišna regulacija proizvodnje i provesti nacionalizacija privatnih kompanija u ključnim sektorima poput energetike, prometa, a za to inicijativa neće doći od najmoćnijih predstavnika kapitalističkoga privatnog vlasništva.

Zelena je transformacija iznimno skupa, poduzeća sama to ne mogu platiti, a države su obilnim financiranjem svijet već gurnule u inflaciju. Zašto nitko na lijevome spektru ne postavlja kritička pitanja u vezi s time?

– Nije da nitko ne postavlja takva pitanja, nego njihovi akteri uglavnom ne dobivaju prostora u medijima. U njima dominira narativ, koji guraju i vlasti najsnažnijih država i međunarodnih i globalnih institucija, da se zelenom transformacijom na kapitalističkim principima ubijaju dvije muhe jednim udarcem. S jedne strane, osigurava se prelazak na postfosilnu ekonomiju, smanjuju se emisije stakleničkih plinova i negativan ekološki otisak, a s druge strane, taj prelazak otvara priliku kapitalističkim korporacijama za plasman i zaradu na zelenim proizvodima i tehnologijama te radništvu daje mogućnost da se zaposli na zelenim radnim mjestima. Međutim, kad se spustimo iz apstraktnih proklamacija u kapitalističku realnost, postaje jasno da principi globalne kapitalističke konkurencije stoje kao čvrsta zapreka realizaciji takve vizije. Naime, cijena je ekoloških rješenja visoka, odnosno velik je trošak za kapitalistička poduzeća, i ako nisu uspostavljeni globalni ekološki standardi, tada su u prednosti oni koji posluju prema nižim ekološkim standardima jer jednostavno imaju niže troškove poslovanja. Proizvodnja pretpostavljenog istog ili sličnog proizvoda postaje tako isplativija u državama koje imaju niže ekološke standarde poslovanja, čime se stvara pritisak da i one države koje teže višim ekološkim standardima od njih odustanu ili ih ublaže kako bi zadržale konkurentnost vlastite ekonomije. Primjeri SAD-a, koji se povukao iz Kyotskog protokola, ili Njemačke, koja je prisilila Europsku komisiju da odustane od zabrane proizvodnje automobilskih motora s unutarnjim izgaranjem na razini EU-a do 2035. godine, to jasno demonstriraju. Jednostavno, zelena se transformacija ne može u potrebnom obuhvatu i dinamici provesti bez globalnoga prevladavanja kapitalističkog načina proizvodnje.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom ili digitalnom izdanju poslovnog tjednika Lider. 

21. srpanj 2024 10:12