Autor: Mihael Antolić, InterCapital
Od početka ruske invazije Ukrajine, u Europi, a i u cijelom (zapadnom) svijetu uvode se razne sankcije za Rusiju kao odgovor na invaziju. Od sankcija banaka, sankcija izvoza razne opreme Rusiji, do mnogobrojnih kompanija koje su do sada donijele odluku da će smanjiti ili u potpunosti ukinuti svoje poslovanje u Rusiji, moglo bi se postaviti pitanje, koje su opcije Rusiji kao odgovor na te mjere? Iako se danas jako puno govori o ovisnosti EU-a o ruskom plinu, također jako veliku važnost za svijet ima ruska nafta. Naime, nakon Saudijske Arabije, Rusija je najveći izvoznik nafte na svijetu, izvozeći oko 4.7 milijuna barela nafte na dan u 2021.
Taj se broj naravno, od početka invazije smanjio. Brojne kompanije (npr. British Petroleum, Royal Dutch Shell) rekle su da neće više kupovati rusku naftu, sve dok sukob u Ukrajini bude trajao. Taj se trend prelio i na same države, od kojih je SAD preuzeo glavnu ulogu, uvodeći totalni embargo na rusku naftu prije nekoliko tjedana. Velika Britanija, Njemačka, Latvija, Poljska, među ostalima, također su izjavile da će smanjiti uvoz (a time i ovisnost) ruske nafte, što je prije moguće. Kako sukob u Ukrajini bude eskalirao, tako će i pritisak javnosti na vlade nastaviti rasti raste. U suštini, Europa, a i cijeli zapadni svijet naglo se probudio na razinu njihove ovisnosti o nestabilnim izvorima energenata.
Više od trećine ruskog budžeta dolazi od nafte i plina
Kako ova priča napreduje, također se mogu čuti izjave s druge strane, iz Rusije, da bi takvi potezi mogli potaknuti velike poraste cijene nafte, na 150, 200, 300 dolara po barelu. Iako bi u kratkom roku zbog ovisnosti EU-a o ruskoj nafti moglo doći do porasta cijena (kao što već možemo vidjeti tijekom posljednjih mjesec dana) Rusija zapravo i nema toliko veliki utjecaj koliko bi voljela da svi u svijetu misle, a postoji nekoliko razloga za to. Kao prvi i možda najvažniji razlog je činjenica da ovo nije prvi put kada geopolitička situacija dovodi u pitanje količinu dostupnih energenata. Ako se prisjetimo 1973./1974. godine, kada su arapske zemlje zbog potpore određenih zemalja Izraelu (dakle, SAD, Velika Britanija, Kanada, Japan, među ostalima) odlučile uvesti embargo nafte tim zemljama. Do kraja embarga u ožujku 1974. godine, cijene nafte porasle su oko 300 posto.
Te iste godine, SAD i veliki broj zapadnih zemalja odlučili su formirati IEA, Međunarodnu energetsku agenciju. Glavni cilj te organizacije je bilo stvaranje tzv. strateških petrolejskih rezerva (eng. SPR, Strategic Petroleum Reserve). Zemlje članice (kojih je danas 31) počele su prikupljati te rezerve kako bi umanjile utjecaj bilo kakvih budućih događaja na povećanje cijene goriva, štiteći na taj način krajnje korisnike tih zemalja. 1. Ožujka 2022., SAD, koji u svojim rezervama ima više od pola milijuna barela nafte, odlučio je u opticaj pustiti 30 milijuna barela nafte. Toj su se odluci pridružile i ostale članice IEA-a, te su dodatno otpustili 30 milijuna barela nafte. Postoje nagađanja da će se ova politika nastaviti, jer SAD trenutno razmatra otpuštanje još 180 milijuna barela nafte, što je najveće otpuštanje nafte u povijest SAD-a. Svi ti potezi napravljeni su kako bi se ublažio utjecaj smanjivanja količine uvoza nafte iz Rusije. Nakon te objave, cijena nafte pala je nekoliko posto. S druge strane, SAD i njegovi saveznici također su počeli nekoliko krugova razgovora s raznim drugim dobavljačima nafte, čak i zemljama s kojim je SAD-u bilo nezamisliv bio kakav dijalog prije početka invazije. Ovdje mislimo primarno na Venezuelu i Iran, ali se naravno razgovori vode i s arapskim zemljama.
Zadnja stvar koja bi se trebala naglasiti je činjenica da iako ruska vlada ističe kako će bilo kakav zastoj u izvozu imati vrlo neugodne posljedice za Zapad, često se ne uzima u obzir koliki bi utjecaj takvo otkazivanje izvoza imalo na samu Rusiju. Tijekom 2021. godine, 36 posto ruskog budžeta dolazilo je od prihoda od prodaje nafte i zemnog plina. Istovremeno, smanjivanje izvoza u Europu i SAD znači da Rusija ima velike količine nafte koju ne može prodati po konkurentnoj cijeni, pa mora povećati izvoz drugim zemljama, primarno Kini i Indiji.
Najgora kombinacija za Rusiju
S obzirom na to da većina zemalja nije voljna prihvatiti niti povećati zahtjeve za rusku naftu, ove zemlje dobivaju rusku naftu po nižim cijenama, dok istovremeno Rusija postaje više ovisna o njima. Ako i te zemlje odluče smanjiti potražnju zbog nekakve eskalacije u sukobu u Ukrajini, Rusiji prijeti scenarij gdje će ili morati prodavati naftu po još nižoj cijeni, morat će smanjiti proizvodnju, ili najgore, neće je niti moći prodati. Još jedna stvar koju treba uzeti u obzir je činjenica da su naftovodi koji prevoze naftu u Europu puno razvijeniji nego oni u Aziji. Samo zato što Rusija ima veću količinu nafte koju može prodati Aziji, ne znači da ima dovoljno razvijene kapacitete da bi to napravila. Ovdje zapravo dolazimo do najgore kombinacije za Rusiju: niže cijene po kojoj prodaju naftu, nemogućnost prodaje veće količine da bi se nadoknadile niže cijene radi nedostatka infrastrukture, te samim time potreba za investiranje u poboljšanje i proširenje infrastrukture, ili smanjivanje proizvodnje. Zadnja dva scenarija posebno su pogubna za Rusiju, s obzirom na to da imaju dugoročnije posljedice od kratkoročne promjene cijene.
Naime, poboljšanje i proširenje infrastrukture normalno traje godinama (samo pogledajte Nord Stream 2), a ovo ne uzima u obzir činjenicu da je za takve projekte potrebno iskustvo, materijali te oprema koji neće biti dostupni u dovoljnoj količini ili radi nevoljnosti stranih kompanija da investiraju u Rusiju, ili radi samih sankcija. Smanjivanje proizvodnje isto ima vrlo negativnu stranu, s obzirom na to da infrastruktura za vađenje, preradu, skladištenje nafte nije nešto što se može ugasiti i upaliti preko noći, jer su fiksni troškovi takve infrastrukture veliki, a i potrebno je vremena da se proizvodnja vrati na prijašnju razinu u slučaju gašenja. Napokon, veća ovisnost Rusije o azijskim ekonomijama, posebno Kini, nije nešto što si Rusija na dugi rok može dopustiti.
Ne može dugo pod sankcijama
Cijela pretpostavka da Rusija ima jako veliki utjecaj na cijene nafte, iako je jedan od najvećih izvoznika stoga pada u vodu, pogotovo na dugi rok. Kratkoročni poremećaji su za očekivati, pogotovo u Europi koja je dugo godina povećavala svoje investicije u infrastrukturu za prijevoz jeftine ruske nafte. Trenutačna situacija sigurno će imati značajan utjecaj na inflaciju cijele Europske unije, što će imati negativan utjecaj na gospodarski rast. S druge strane, zbog gore navedenih razloga, Rusija također ne može dugo nastaviti pod sankcijama te samim time postoji pritisak da se sukob u Ukrajini što prije završi.
Ali, kako god se situacija u Ukrajini završila, Europa će smanjiti svoju ovisnost o ruskim energentima tijekom sljedećih nekoliko godina, kroz pronalazak drugih dobavljača te prijelaz na obnovljive izvore energije (što je, podsjetimo se, jedan od glavnih ciljeva EU-a u sljedećih nekoliko desetljeća). Dakle, moglo bi se reći da je Putin odlukom o napadu na Ukrajinu, polako ali sigurno pogurao Europu u drugom smjeru te samim time počeo uništavati jedan od svojih glavnih aduta, tj. energetsku ovisnost Europe o Rusiji.