Koliko su europski sustavi ‘države blagostanja‘ dugoročno održivi u uvjetima globalizirane ekonomije i nacionalnoga demografskog deficita? Koliko se unutarnje socijalne slabosti europskih država mogu upotrebljavati kao sredstvo nedemokratskih režima za njihovu destabilizaciju, a u geopolitičke svrhe?
Macronova mirovinska reforma Francuze je ponovno izvela na ulice. Iz hrvatske perspektive, kao i iz perspektive većine država EU-a, taj veliki francuski bunt prema (postupnom) podizanju dobne granice za punu (starosnu) mirovinu sa 62 na 64 godine izgleda pomalo bizarno. Naime, većina država EU-a već ima višu dobnu granicu za odlazak u punu mirovinu od one koju sada pokušava ozakoniti Macronova vlada: Njemačka 65 godina i 10 mjeseci, Španjolska i Nizozemska 66 godina, Italija čak 67 godina.
Emmanuel Macron brani svoju mirovinsku reformu usporedbom koja pokazuje (ne)održivost sadašnjeg sustava. – Kad sam ja postao radno aktivan (oko 2004. nap. a.), u Francuskoj je bilo oko deset milijuna umirovljenika, danas ih je 17 milijuna, a 2030. bit će ih 20 milijuna – predočio je Macron Francuzima neodrživi trend, pozvavši ih na prilagodbu novim okolnostima demografski sve starije nacije. Umjesto razumijevanja proizveo je masovni bunt svojih sunarodnjaka koji se ne žele prilagođavati novom okolnostima i ne zanima ih održivost sustava, nego samo vlastita ‘stečena‘ prava.
Prostor za destabilizaciju
Dok francuski predsjednik traži rješenje kojim će primiriti demonstracije, zbivanja u Francuskoj otvaraju neka važna pitanja o socijalnoj budućnosti EU-a. Koliko su europski sustavi ‘države blagostanja‘ dugoročno održivi u uvjetima globalizirane ekonomije i nacionalnoga demografskog deficita? Koliko su Europljani spremni prihvatiti one posljedice svojih politika koje idu nauštrb vlastite udobnosti i dosadašnjih navika? Koliko se unutarnje socijalne slabosti europskih država mogu upotrebljavati kao sredstvo nedemokratskih režima za njihovu destabilizaciju, a u geopolitičke svrhe?
Odgovor na posljednje pitanje odmah je dao Vladimir Putin, koji je iz svoje moskovske izolacije javno zamjerio Macronu što smanjuje radnička prava! Jer, kao, on svojima omogućuje punu starosnu mirovinu već sa 61,5 godina. Nije, dakako, rekao kolika je ta mirovina. Ali u demokratskom društvu poput francuskoga, naučenom na široku raspravu o svakom sporu, čak se i o toj Putinovoj zamjerci Macronovoj reformi ozbiljno raspravilo.
Mnogo veći prostor za izvanjsku destabilizaciju europskih država (pa i Francuske) na socijalnim pitanjima otvara se s pomoću obavještajnih mreža nedemokratskih sustava (poput Rusije ili Kine) infiltriranih u zapadne sustave, kojima je globalizacija širom otvorila vrata. Tek posljednjih godina Europljani počinju sa zabrinutošću primjećivati ruske hibridne ratove, kineske paralelne policijske sustave…
Kad je riječ o spremnosti i volji za prilagodbu novim načinima života i rada, Francuska je tu primjer vrlo konzervativnog čuvanja tradicije. Barem u nekim segmentima odoljela je velikom valu širenja angloameričke radne kulture prije tridesetak godina, koju uz malo pretjerivanja možemo označiti kao rad 24 sata na dan sedam dana u tjednu. Zadržan je običaj jednosatne stanke za ručak u podne, običaj da sendvič nije ručak, nego to mora biti nešto toplo; da čaša vina poslije ručka nije alkohol, da se nedjeljom ne radi, pa čak ni u Parizu, čak ni pod opsadom turista željnih šopinga…
Ti običaji vrijede i u novinarstvu, koje diljem svijeta uglavnom ne poznaje radno vrijeme. Primjerice, u Francuskoj ćete i danas teško pronaći snimateljsku ekipu koja će vam pristati raditi bez stanke za ručak, a čak i da je nađete, u to doba nemate s kime razgovarati. Naime, svi su na ručku.
Jedan krevet za tri radnika
Države i društva srednje i istočne Europe s iskustvom direktivnog upravljanja iz komunizma bile su mnogo podložnije tim novim angloameričkim radnim običajima, samo im se ‘objasnilo‘ da je moderno, zapadno i kapitalistički raditi bez prave stanke, bez obroka, nedjeljom i kad god zatreba. I, uz ekonomsku prisilu, to je neko vrijeme trajalo.
No europska integracija i podizanje standarda već su i u toj novoj Europi, uključujući i Hrvatsku, podignuli ljestvicu socijalnih navika i očekivanja. Više nisu spremni raditi pod uvjetima s kraja devedesetih ili početka 21. stoljeća, a uzori socijalne države su im Francuska, skandinavske države, a ne Rusija, Kina ili Indonezija.
Istodobno te europske uzorne socijalne države postaju ekonomski neodržive. Manji je problem onaj Macronov: kako provesti mirovinsku reformu socijalnom buntu usprkos. Veći je problem onaj zajednički europski: kako očuvati socijalnu stabilnost u novim okolnostima. Jer nije moguće zadržati francuski topli ručak dok mu najizravnije konkurira kineski ‘topli krevet‘. To je onaj krevet u kojem u tri smjene spavaju tri bezimena radnika. Svaki u svojoj smjeni.