Biznis i politika
StoryEditor

Zdeslav Matić: Strani investitori u obnovljive izvore energije gube strpljenje i počinju odlaziti iz Hrvatske

29. Kolovoz 2024.
Zdeslav Matićfoto Boris Ščitar

Cijela se EU, dakle i Hrvatska, osim američkome LNG-u, žestoko brzo okreće suncu i vjetru, no ne bez kontradiktornosti koji se velikim dijelom odnose na viškove (prije svega sunčeve) energije i negativne cijene na tržištu. Uz sve te europske energetske ‘specifičnosti‘ Hrvatska ima i vlastite, recimo europski novac umjesto u obnovu zastarjele mreže ulaže u plinovod, a ključnoj regulatornoj agenciji trebaju godine da donese još ključnije dokumente. O svemu tome porazgovarali smo sa stručnjakom Zdeslavom Matićem koji ukazuje ne samo na probleme nego i pokušava utrti put zdravome razumu.  

Dvije i pol godine nakon početka rusko-ukrajinskog rata energetika je i dalje tema broj jedan. Koliko je Europa uspjela zamijeniti ruske energente i s čime?

– Iako neke članice, poput Mađarske ili Slovačke, iz svojih političkih razloga to nisu učinile, većina ih je ruske izvore zamijenila novima, prije svega LNG-om. Nažalost, cijena koju smo kao kontinent platili vrlo je visoka. Cijena plina na tržištu u SAD-u jest oko dva dolara po mmBTU, odnosno oko šest eura po megavatsatu, a na tržištu EU-a je oko 36 eura, dakle šest puta više. Ako znamo da od plina proizvodimo električnu energiju, ali upotrebljavamo ga i kao sirovinu za cijelu petrokemijsku industriju, od umjetnih gnojiva do skupa kemikalija nužnih u proizvodnji plastike ili lijekova, onda je jasno da smo kao kontinent uskraćeni za jeftinu energiju i sirovinu, što realni sektor itekako osjeti.

Te je probleme trebao riješiti ambiciozni RePower.  Može li on spasiti europsku industriju koja je i prije rata počela zaostajati, među ostalim i zbog gašenja njemačkih nuklearki?

– Mogao bi napraviti čuda, jer toliku ‘količinu‘ milijardi eura nikada dosad nismo vidjeli. EU se uspješno isključila s ruskih plinskih cijevi i u kratko vrijeme izgradila značajne obnovljive kapacitete, do razina da se iz Sunca i vjetra prvi puta u povijesti proizvodi više energije nego iz plina. Mreža se razvija sporije, no ipak napreduje.

Što je s RePowerom učinila napravila Hrvatska?

– Umjesto da i mi gradimo proizvodne kapacitete već dvije godine čekamo nekakvu banalnu odluku o cijeni priključaka na mrežu. Bez te je odluke svaki razvoj zaustavljen. Smatram da je značajan RePower novac bačen u vjetar. Osim što smo obnovili neke institucije poput škola, realni učinak izostaje. 600 milijuna eura ulažemo u plinovodnu mrežu! U vremenu u kojemu članice planiraju dekomisiju svoje plinske mreže, mi smo država koja postojeću mrežu gotovo udvostručuje. Što ćemo staviti u tu mrežu? LNG, no naš LNG terminal potječe iz predratnih vremena i ustvari nije ni napravljen da radi s velikim kapacitetima već je trebao služiti diverzifikaciji dobave i sigurnosti opskrbe.

S jedne strane imamo manji terminal, s druge pumpamo obnovljive izvore, ali nemamo mrežu, na raspolaganju nam je RePower kapital koji ne ulažemo gdje treba?

– Ako znamo da imamo električnu infrastrukturu izgrađenu ‘60-ih godina prošloga stoljeća, nije li logično da sredstva najprije usmjerimo u  mrežu? Sigurno ne bih ulagao u fosilne izvore energije za koje je već donesena odluka da se napuštaju. Da nam nasušno treba nekakav plan vidimo i po cijenama na burzama koje su sve češće negativne, što nije bilo niti teško predvidjeti da će se dogoditi. Umjesto razvijanja novih projekata čekamo odluku HERA-e o troškovima priključenja. Kako stranim investitorima objasniti i to da već dvije godine nemamo upravno vijeće HERA-e?

Dakle, na terenu ‘šteka‘ zbog administracije?

– U tadašnjem Ministarstvu gospodarstva 2017. napravili smo analizu o tome koliko je tadašnja HERA kasnila s donošenjem propisa. Najvažnija institucija u energetici tada je kasnila s donošenjem ključnih dokumenata čak 19 ‘propis-godina‘! Do danas se nije mnogo promijenilo. Zamislite investitore koji toliko čekaju ključne odluke, a u Hrvatskoj operira 15-ak međunarodnih investitora u obnovljive izvore. Ne čudi onda da razvoj jedne vjetroelektrane traje nevjerojatnih 13 do 15 godina. Na drugim tržištima, recimo u Poljskoj, investitori odlaze pale alarme ako se otvaranje ne dogodi unutar dvije tri do četiri godine. 

Zašto onda ostaju ovdje?

– Trend se preokreće. Nedavno je francuski Neoen zatvorio vrata prodavši projekte Norvežanima. Očekujem da će i jedna velika austrijska tvrtka otići do kraja godine, a više njih počet će se povlačiti jer nitko više ne razumije zašto treba godinama čekati nekakav banalan dokument.

Zašto i što bi u budućnosti trebalo učiniti pročitajte u novome digitalnom i tiskanom broju Lidera.

 

Članak je dostupan u tiskanom 
i digitalnom izdanju Lidera
24. studeni 2024 03:13