‘;
Startna pogreška koju Vlada RH čini zabijajući glavu u pijesak i ignorirajući što se događa na tržištu rada i u društvu mogla bi nam se u bliskoj budućnosti svima obiti o glavu. Pametna imigracijska politika ne temelji se na krpanju rupa na tržištu rada, već je sveobuhvatna u smislu uspješne integracije stranih radnika u hrvatsko društvo
Tijekom svoga prvoga mandata predsjednika Republike Hrvatske imao sam čast obratiti vam se u povodu kraja svake godine i podijeliti s vama razmišljanja o godini na izmaku te opažanja o onome što nas čeka. Ovoga puta otvaram najpoznatijom Voltaireovom rečenicom iz ‘Candidea‘: Tout est pour le mieux dans le meilleur des mondes possibles./‘Sve je najbolje u najboljem od svih mogućih svjetova.‘
Nakon razdoblja narodnoga kapitalizma, u drugom dijelu 2000-ih godina, koji je provodio ‘onaj stari HDZ‘ s primjerima IPO-a Ine i HT-a, povišicama plaća u javnom i državnom sektoru te nikad jačom međunarodnom reputacijom Hrvatske pod vodstvom ‘stožerne hrvatske stranke i njezina predsjednika‘, a tijekom kojega se šaputalo o nestašlucima vodećih partijskih kadrova, sada je sve drugačije. Bolje. Europskije. Volterovski uzvišenije. Sada naime prolazimo razdoblje ‘drugog HDZ-a‘ u kojem ‘današnje vodstvo i članstvo stranke ne može biti odgovorno‘ jer slučajno su tu ista lica i imena iz tog razdoblja, vjerojatno kao podsjetnik na ‘bolje jučer‘. Izdaju se narodne obveznice, dižu se plaće u javnom i državnom sektoru u osvit izbora, napokon ‘imamo međunarodni ugled i naš se glas uvažava‘ i sada opet – tko bi rekao – u gotovo redovitim kvartalnim vremenskim intervalima Vlada RH izbacuje nove afere, kao što modne kompanije izbacuju svoje odjevne kolekcije.
Stoga mi dopustite da upozorim na deset propusta koji, prema mome mišljenju, ograničavaju uspješnu konvergenciju hrvatske ekonomije i društva. Riječ je o direktnim propustima Vlade RH. Oni su prisutni unatoč uzlaznoj fazi poslovnog ciklusa, dobrim makroekonomskim pokazateljima te nikad većoj dostupnosti jeftinih izvora kapitala na tržištima i iz EU fondova za nerazvijene. Propusti se mogu grupirati u tri velike skupine: upravljanje dojmom, tragedija horizonta i startna pogreška. Pogledajmo onda tu bilancu uspjeha.
Zemlja preskupa za život
Prvi propust jest političko/stranačko porobljavanje institucija. Kapilarna kontrola i partijski interesi omogućavaju opstanak statusa quo i uspješno izbjegavanje stvarnih reformi posljednjih sedam godina u područjima u rasponu od pravosuđa i sudstva preko javne uprave pa sve do sustava javnog zdravlja. Institucije, kao što vi dobro znate, utječu na alokaciju kapitala i pravila igre na tržištu. U godini u kojoj je Nobelova nagrada iz ekonomije otišla u ruke trojici ekonomista koji proučavaju utjecaj institucija na ekonomski rast i razvoj ponovno skrećem pozornost, kao što sam to jasno i glasno radio tijekom svog mandata, a pogotovo u posljednjih godinu dana, na kronični problem hrvatske političko-ekonomske arhitekture. To je najjasniji primjer upravljanja dojmom, jer koja je od mitskih reformi iz NPOO-a adresirala to pitanje?
Drugi je propust razina inflacije, odnosno troškovi života i poslovanja u Hrvatskoj. Temeljna inflacija i inflacija cijena usluga u Hrvatskoj se tvrdoglavo nalaze iznad ukupne inflacije, a nakon ljeta tomu se pridružila i inflacija cijena hrane. Hrvatska je, jednostavno, postala preskupa za život. Naše tržište finalnih dobara i usluga očito ne funkcionira jer regulator ne obavlja dobro svoj posao. Kada se tomu nadoda i tragikomična intervencija Vlade RH u 2023. na polju politika plaća i marži, onda se krug zatvara. Tragedija horizonta slijedi iz činjenice da smo na samom vrhu po rastu cijena nekretnina u EU-u, odnosno po rastu cijena hrane i ukupnoj razini inflacije među ‘najuspješnijim‘ zemljama članicama EU-a, i to ‘javnost treba znati‘.
Potpuna odsutnost pametne imigracijske i integracijske politike stranih radnika u Hrvatskoj treći je propust. O toj temi pisao sam i lani za Lider, ali, nažalost, Vlada RH ostala je nepokolebana u svom nečinjenju. Startna pogreška koju Vlada RH čini zabijajući glavu u pijesak i ignorirajući što se događa na tržištu rada i u društvu mogla bi nam se u bliskoj budućnosti svima obiti o glavu, ako promatramo iskustva nekih članica EU-a. Stoga ću kratko ponoviti još jednom kako se pametna imigracijska politika ne temelji na krpanju rupa na tržištu rada, već je sveobuhvatna u smislu uspješne integracije stranih radnika u hrvatsko društvo.
Nepokolebani u nečinjenju
Pametna integracijska politika podrazumijeva a priori identificiranje stranih zemalja, idealno onih u kojima imamo stalno diplomatsko predstavništvo, iz kojih je moguće dobiti potreban profil radnika koji nam nedostaju i koje možemo uspješno integrirati u hrvatsko društvo s obzirom na resurse koje predviđamo u tom procesu. Ljudi su svakako ključan resurs konkurentnosti ekonomija u 21. stoljeću, ali četvrti je propust i zanemarivanje privatnih investicija. I to u razdoblju nikad boljega kreditnog rejtinga i kada se Hrvatska nalazi među petnaest država koje su u NATO-u, EU-u, eurozoni i Schengenu. Ali očito i u razdoblju u kojem su u Hrvatskoj politički porobljene institucije.
Jedan od ta tri signala dominira, a meni se čini da posljednji nije najslabiji među njima. Doprinos agregatnoj potražnji i rastu BDP-a Hrvatske koji dolazi iz javnih investicija putem fondova EU-a za nerazvijene jasan je, ali održive i visoke stope rasta temelje se na privatnim investicijama. Uostalom, to je lekcija koju smo naučili i 2000-ih kad smo iskusili isti push-efekt javnih investicija. Na to sam upozorio u tekstu iz 2021. napomenuvši kako su visina i sektorska alokacija privatnih investicija potpuno zanemarene teme u javnosti iako privatne investicije čine većinu naših ukupnih investicija. Riječ je o tragediji horizonta u kojoj se fokus namjerno stavlja na javne investicije umjesto na privatne premda nam je svima poznat rok dostupnosti aktualnih fondova EU-a.
Privatne investicije i institucije, odnosno poslovno okružje, temelj su za rast produktivnosti, koja je peti propust Vlade RH. Hrvatska je posljednja u skupini novih zemalja članica EU-a kad se promatra produktivnost po satu rada i činjenica da se o produktivnosti hrvatske ekonomije, koja je temelj konkurentnosti i održivog rasta plaća sa svim reperkusijama na tržište rada i migraciju, uopće ne raspravlja još je jedna potvrda tragedije horizonta.
Pitanje nejednakosti
Druga startna pogreška koju je Vlada RH napravila na tržištu rada i šesti propust jest politika plaća u javnom i državnom sektoru u 2024. godini. Umjesto uređivanja sustava plaća u javnom i državnom sektoru, što je bio javno proklamirani cilj, Vlada RH povećala je plaće bez jasnih kriterija svima i tako trajno narušila odnose između ta dva sektora. Tako je stvorena situacija u kojoj privatni sektor ‘lovi‘ plaće u javnom i državnom sektoru uz istodobno narušavanje relativnog položaja umirovljenika. Pritom sindikalne akcije kojima svjedočimo u posljednje vrijeme jasno potvrđuju koliko je posao bio dobro odrađen i sustav plaća jasno uređen.
Sedmi propust nejednakosti su u hrvatskom društvu i distribucija rasta realnog dohotka hrvatskih ljudi. Generirane stope rasta dohotka nakon 2020. na pogon fondova EU-a te turističke i ine potrošnje predstavljene su kao ‘plima koja diže sve brodove‘, ali kada se analizira realni kumulativni rast dohotka po dohodovnim skupinama, podaci pokazuju kako 80 posto hrvatskih ljudi bilježi nižu stopu rasta od prosječne stope rasta realnog dohotka nakon 2020. godine. Također, kad se rast dohotka prilagodi za stopu inflacije svake dohodovne skupine stanovništva – jer 10 posto najsiromašnijih nema jednaku strukturu izdataka kao i 10 posto najbogatijih – vidljivo je kako upravo 10 posto najsiromašnijih među nama nije zabilježilo rast realnog dohotka, a umirovljenicima (trećem decilu) on je i smanjen. Čini mi se da bi i sâm Voltaire to okarakterizirao kao upravljanje dojmom.
Budući da je Vlada RH redovito demonstrirala refleksivni intervencionizam u staccato ritmu, ostaje nejasno kako nije adresirano pitanje nejednakosti. To je posebno bolno vidljivo u osmom propustu, odnosno manjku progresivnosti u oporezivanju dohodaka, a, čini se, i imovine u skladu s medijskim najavama. Već gotovo dvoznamenkasti broj ‘cjelovitih reformi poreznog sustava‘ nije uspio nijednom razriješiti taj gordijski čvor iako su one u skladu s postavljenim ciljevima uspjele pokriti raspon od poticanja konkurencije među lokalnim jedinicama pa sve do postizanja solidarnosti i pravednosti. I to sve nerijetko unutar samo jedne godine ili čak dva kruga ‘cjelovitih reformi poreznog sustava‘. Nejasno je samo kako klasificirati taj propust jer se kao Vennov dijagram preklapaju startna pogreška, tragedija horizonta i upravljanje dojmom.
Nepostojanje evaluacija
Stambena politika deveti je propust. Uporno poticanje potražnje putem APN-ovih kredita sad je ustupilo mjesto oporezivanju postojećih stambenih nekretnina u nadi da će to biti deus ex machina. Kada znamo da cijene nekretnina u Hrvatskoj divljaju i da distribucija rasta realnog dohotka ide u prilog dvadeset posto hrvatskih ljudi, onda je dedukcijom jasan zaključak zašto u Hrvatskoj mladi posljednji u EU-u napuštaju roditeljski dom. Ako je plan da se isključivo oporezivanjem spuste cijene nekretnina i najma, onda je očigledno riječ o startnoj pogrešci Vlade RH.
Nepostojanje evaluacija provedenih ‘cjelovitih reformi poreznog sustava‘ i ‘cjelovitih reformi (umetnite ključnu riječ po vlastitom izboru)‘ deseti je propust Vlade RH. Riječ je o načinu upravljanja koji je vjerojatno nepoznat u privatnom sektoru ili bilo gdje u privatnom i javnom sektoru izvan granica Republike Hrvatske, a na temelju kojega se kontinuirano pristupa manjim ili većim izmjenama a da se ne analiziraju rezultati prethodno učinjene akcije. Kad se pritom ne držite vlastitih zakonskih odredbi po kojima ste to obvezni napraviti te o tome izvijestiti druga tijela javne uprave kad vam se obrate sa zahtjevom da im se evaluacija dostavi, onda znate da imate posla s Vladom RH. Na taj način upravljanje dojmom postaje sinonim za odgovorno upravljanje ekonomijom, pa nas ne bi trebalo začuditi ako od velikih najava o smanjenju cijena najma i nekretnina dogodine ostanemo uskraćeni za evaluaciju istih tih mjera kojima se to pokušava postići. Jer koji bi se drugi rezultat mogao dogoditi ‘u najboljem od svih mogućih svjetova‘?
Ovaj tekst dio je našeg specijala Poslovna 2025. u sklopu tiskanog i digitalnog izdanja Lidera