Piše: Zoran Milanović
Uoči 2024. godine čini mi se da dvije krajnosti stoje pred nama: generativna umjetna inteligencija i strani radnici. Obje krajnosti pojavljuju se u traženju odgovora na pitanje kako podignuti nisku produktivnost hrvatske ekonomije i tako osigurati održive stope rasta.
Kako na te krajnosti gledaju naši građani, radnici i poduzetnici te na koji će način rješenja formulirati država, privatne kompanije i obrazovne institucije, područje je i mog interesa. Pozorno ću promatrati dinamiku tih odnosa i upozoravati na sve aspekte pojedinih problema. Jednako ću tako kontinuirano otvarati raspravu i o neekonomskim problemima koji će se javljati u prostoru između tih krajnosti i ponuđenih rješenja.
Igra pozitivne sume
Moja je želja da taj proces rezultira, ekonomskim žargonom rečeno, igrom pozitivne sume u kojoj su sve želje i potrebe države, radnika, privatnih kompanija i obrazovnih institucija zadovoljene. Da bi igra imala pozitivan ishod, potrebno je imati optimalan institucionalni okvir, javne politike i način razmišljanja koji uzima u obzir stvarnost u kojoj se igra odvija.
Stvarnost na kraju 2023. godine pokazuje mnogo ograničenja u ponudi: niska produktivnost, izazovi na tržištu rada (manjak radnika i starenje stanovništva), klimatske promjene i geopolitički rizici. Već pri ovoj inicijalnoj dijagnozi javljaju se pitanja na koja želim skrenuti pozornost. Može li generativna umjetna inteligencija preokrenuti trendove niske produktivnosti i riješiti sve naše probleme? Do koje će mjere migracija biti prihvatljiva za sve nas? Koje javne politike moramo donijeti da bismo iskoristili najbolje od ponuđenih krajnosti?
Krenimo redom, bez želje da ponudim konačna rješenja. Moja uloga jest da otvorim raspravu i konstruktivno sudjelujem u fazama u kojima vidim da mogu pridonijeti znanjem i iskustvom koje sam stekao tijekom života i političke karijere. Joel Mokyr, jedan od najpriznatijih ekonomskih historiografa i predvodnik tehnološkog optimizma, objašnjava da su polarizacija poslova i plaća uz neizbježan rast nejednakosti direktne posljedice tehnoloških promjena.
Oprezan uvid upućuje na to da generativna umjetna inteligencija može biti komplementarna ljudskom radu, a ne njegov supstitut. Ako je unutar lanaca dodane vrijednosti hrvatskoj ekonomiji namijenjena uloga u proizvodnim i postproizvodnim (logistika i pružatelj usluga podrške) funkcijama, postavlja se pitanje kako ostvariti koristi od generativne umjetne inteligencije. Ulaganje u robotizaciju i automatizaciju proizvodnih procesa kao i rješavanje manjka kvalificirane radne snage čine se logičnim preduvjetima za postizanje komplementarnih efekata umjetne inteligencije.
Time bi se i ostvarila društvena i politička stabilnost s obzirom na odsutnost šokova na tržištu rada. Ali integracija stranih radnika izazov je sam po sebi, a o važnosti privatnih, a ne državnih, investicija pisao sam još u tekstu iz 2021. godine.
Posao neće nestati
Za Hrvatsku je svakako važno pitanje koliko će generativna umjetna inteligencija povećati produktivnost u sektoru usluga. Kretanje produktivnosti u sektoru usluga bilo je niže u odnosu na industriju, u njemu je bilo zaposleno više ljudi i na njemu se temelji hrvatska ekonomija. S obzirom na manjak radne snage u mnogim sektorima i uz pretpostavku da će generativna umjetna inteligencija povećati ekonomski rast, a ne samo smanjiti troškove proizvodnje, oprezno pozitivan zaključak glasio bi: prije će se promijeniti vrsta posla nego što će posao kao takav nestati. To je i rezultat tehnoloških promjena u dosadašnjoj povijesti.
Manjak na tržištu rada i demografske promjene tema su za duboko i brzo razmišljanje. Imamo sve preduvjete da povećamo broj stanovnika, ali otvaraju se mnoga pitanja u tom procesu: Kojih ljudi? Kojom se brzinom mijenja struktura društva? Kolika je mogućnost promjene stila života kad neki dragi ljudi, možda i bolji od nas, ali nama nepoznati, dođu i počnu živjeti s nama?
Politika najboljega prvog odabira sugerirala bi da takva pitanja gurnemo sa strane i odmah prionemo na rješavanje manjka na tržištu rada te ‘uskočimo na vlak mogućnosti‘ koje nam generativna umjetna inteligencija nudi. Ali, zar time ne zanemarujemo društvene i političke efekte kojima svjedočimo u zapadnim državama?
Tretirajući strane radnike kao jeftin i dostupan faktor proizvodnje, a ne kao osobe koje njeguju i vlastitu kulturu i običaje, ne ulažući u njihovu integraciju kontinuirano i postupno, u skladu mogućnostima i resursima koji nam stoje na raspolaganju, žrtvujemo dugoročnu stabilnost radi kratkoročnih dobitaka.
Kolika je uloga kompanija?
Osmišljavanje pametne imigracijske politike koja se ne zaustavlja na krpanju rupa na tržištu rada, već je sveobuhvatna u smislu uspješne integracije stranih radnika u hrvatsko društvo, još je jedna u nizu javnih politika koje kasne.
Od lociranja i identificiranja stranih zemalja iz kojih je moguće dobiti potreban profil radnika koji nam nedostaju, preko spajanja poduzeća i stranih radnika te njihova transferiranja u Hrvatsku pa do njihove uspješne integracije u hrvatsko društvo proći će mnogo vremena. Već je sada jasno da smo taj proces trebali započeti jučer.
Pritom ne otvaram ni pitanje industrijske strategije, koja također kasni, kao ni mogućnosti spajanja obitelji koja je predviđena pozitivnim propisima Republike Hrvatske za strane radnike, a što su sve odreda teme koje su usko povezane s ovom.
Da bismo osigurali da cjelokupan proces bude igra pozitivne sume, nužna je suradnja države, privatnih kompanija i obrazovnih institucija kako bi se strani radnici uspješno uklopili u naše društvo, naučili jezik, upoznali kulturu te uspješno prihvatili neformalne institucije koje i sami njegujemo.
Stoga otvorimo raspravu što bi trebala biti naša politika drugoga najboljeg odabira vezano uza strane radnike i manjak tržišta rada. Koliku bi ulogu u tom procesu imale privatne kompanije (npr. dio radnog vremena predviđen za učenje hrvatskog jezika)? Je li moguće postaviti okvir koji omogućava povezivanje kompanija s privatnim i javnim obrazovnim institucijama širom Hrvatske koje mogu pomoći u integraciji stranih radnika? Koliki bi udio u tom procesu imale male kompanije i obrti u odnosu na velike kompanije? Igra li sektorska struktura (turizam i građevinarstvo naspram prerađivačke industrije) važnu ulogu u tom procesu?
Mnogo je pitanja već sada, stoga je važno početi odgovarati na njih. Kašnjenje u tom procesu i neuzimanje u obzir dugoročnih trendova može rezultirati situacijom u kojoj se sve prepusti državi i onda se lako možemo naći u situaciji u kojoj se oskudna proračunska sredstva dijele među više ‘gladnih usta‘ (npr. ublažavanje negativnog utjecaja generativne umjetne inteligencije na postojeća radna mjesta, troškova integracije stranih radnika i izdataka za plaće nastavnika i sudskih službenika), što može dovesti do a priori negativnih stajališta prema strancima te njihovoj možebitnoj getoizaciji i marginalizaciji u hrvatskom društvu.
Naučiti učiti iz tuđeg iskustva
Strateška analiza, dobre javne politike, kontinuirana komunikacija i promjena načina razmišljanja dugotrajan su, ali jedini ispravan put za svako društvo suočeno s dvije krajnosti koje su pred nama. Rješenja koja nam te krajnosti mogu ponuditi u svijetu u kojem na globalnoj razini nejednakosti rastu i zbog djelovanja generativne umjetne inteligencije (SAD i NR Kina imaju pristup kapitalu i bazama podataka na kojima se generativna umjetna inteligencija nastavlja razvijati) i migracija (klimatskih, ekonomskih i političkih), dok u lokalnim zajednicama dezinformacije u online komunikaciji i drugačiji običaji novih članova zajednice povećavaju nepovjerenje i oprez prema drugima i drugačijima u našim su rukama.
Ekonomski prosperitetno i politički stabilno društvo jest ono koje oprezno promišlja o svojim postupcima i ima spremne odgovore prije nego što se pitanja i postave. To je potrebno imati na umu u raspravi o utjecaju generativne umjetne inteligencije i stranih radnika na ekonomski rast i razvoj hrvatskog društva.
Alternativa su uspješnoj integraciji stranih radnika, nažalost, scene kojima svjedočimo s vremena na vrijeme u pojedinim zapadnim državama, stoga bi bilo dobro da jednom pokažemo sposobnost učenja iz iskustva drugih. To je u konačnici i definicija inteligencije.