ECB-ove nuspojave ili kako su bogati postali još bogatiji

Vrućega 26. srpnja 2012. tadašnji predsjednik Europske središnje banke (ECB) Mario Draghi izašao je pred novinare u Frankfurtu. Tema presice bila je samo jedna – kako obuzdati dužničku krizu u eurozoni koja je bila na vrhuncu. Nakon Grčke, pod čijim se nagomilanim dugovima eurozona i počela tresti još 2010., redom su padale i ostale države periferije. U studenome 2010. međunarodnu financijsku pomoć zatražila je Irska, u travnju 2011. posrnuo je Portugal, a potkraj lipnja 2012. i Cipar. Opasno se zatresla i Španjolska, čiji su prinosi na desetogodišnju obveznicu skočili na sedam posto, a sve su oči bile uprte i u Italiju, ozbiljno zaduženo treće po veličini gospodarstvo eurozone.

Na pitanje što namjerava učiniti za spas eura i eurozone u cjelini Draghi je toga srpanjskog dana izrekao riječi koje su ušle u povijest: 'Što god bude trebalo.' (Whatever it takes.) Tako je želio smiriti financijsko tržište, a idućih mjeseci i godina svjedočili smo upumpavanju novca (ili tiskanju, ako baš hoćete) bez presedana. Jedan od alata tog upumpavanja bilo je i slavno 'kvantitativno popuštanje' započeto u siječnju 2015. Laički rečeno, riječ je bila o programu otkupa državnih obveznica. ECB se pojavio kao zajamčeni kupac dugova država koje se koriste eurom, a koje time nisu bile prepuštene na milost i nemilost investitora na tržištu. Na svom vrhuncu program je proširen i na obveznice poduzeća, pa je ukupno vrijedio pet bilijuna eura. Ciljeva je bilo nekoliko: osim smirivanja prinosa na obveznice, otkup obveznica trebao je potaknuti ekonomski rast, a u idućim godinama i inflaciju koja se – ako se ne sjećate – do pandemije tvrdoglavo držala malo iznad nule.

Ako tadašnju dužničku krizu u eurozoni shvatimo kao tešku bolest, lijek je također morao biti snažan. A takvi lijekovi imaju i nuspojave. U slučaju kvantitativnog popuštanja te se nuspojave odražavaju kao baloni na nekretninskom i dioničkom tržištu te generiranje gubitaka ECB-u kad kamate počnu rasti. O tome je javno prošli tjedan govorio drugi čovjek ECB-a Luis de Guindos. U intervjuu Reutersu de Guindos je rekao da će svi dosadašnji monetarni alati ostati u ECB-ovu instrumentariju, ali će se sada njima mnogo opreznije koristiti. Na tu se temu odvojeno nadovezao i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić rekavši da će ubuduće granica za pokretanje kvantitativnog popuštanja biti znatno viša.

U kontekstu vremena, kvantitativnom popuštanju nema se što prigovoriti. Iako je dobro da je ECB priznanjem o nuspojavama pokazao da ima stručnu legitimnost, neizrečena je ostala činjenica da je monetarna politika gotovo više od deset godina išla na ruku – isključivo bogatima. ECB-ova statistika pokazuje da je najbogatijih deset posto kućanstava 2023. držalo 57,3 posto ukupne imovine u eurozoni, što je tri posto više nego 2009. A ako netko strepi da opet jurimo u dužničku krizu golemim povećanjem izdvajanja za obranu, mora znati da će središnja banka uvijek biti 'zadnje utočište' za kupovanje dugova. Uostalom, novo upumpavanje novca ne treba očekivati – toliko trošenje na oružje morat će razbuktati inflaciju.