Svi trebaju razgovarati o novcu: roditelji s djecom, partneri, prijatelji, kolege. To nije samo ekonomska nego i emocionalna tema.
– Ulazak u Upravu bio je rezultat dugogodišnjeg i postupno razvijenog puta. Nikada nisam imala ambiciju 'ciljati upravu', ali uvijek sam težila stvaranju utjecaja, rješavanju kompleksnih izazova i donošenju odluka koje mijenjaju stvari nabolje. Je li mi zbog toga bilo teže nego kolegama? Možda jest u nekim situacijama, ali to nikada nisam gledala kao teret. Od početka karijere učila sam da moj rad, rezultati i način na koji vodim projekte govore umjesto mene. Ako sam morala uložiti više energije, onda je to bilo zato što sam željela ostati vjerna sebi, a ne zato što sam žena. U to vjerujem i danas.
– Moja odgovornost odnosi se na kontrolu i upravljanje rizicima, usklađenost i sprječavanje pranja novca, područja koja možda nisu toliko eksponirana, ali ključna su za stabilnost i održivost banke. Kad sve funkcionira dobro, rizici su kao tihi čuvari neprimjetni, ali presudni, uključuju brojeve, podatke, obrasce, logiku te ljude, procese i sistemske odluke. Teško mi je uspoređivati svoju odgovornost s odgovornosti kolega jer su naše linije odgovornosti i organizacijski dijelovi banke potpuno različiti, ali svaki je za sebe područje bez kojega banka ne može funkcionirati. Radimo kao tim i ovisimo jedni o drugima. Rekla bih samo da je moje područje ono koje traži mirnu glavu, analitički pristup, dosljednost i sposobnost da u gomili podataka i tržišnih promjena prepoznate ono što je važno za bančin poslovni model.
– Jesam. Mogla bih ih sažeti u dvije podvrste: vanjske, koje su uvjetovane, ali i one važnije, unutarnje – a to su vlastiti strahovi da nečemu nisam dorasla i da u nečemu novom neću biti uspješna. Koliko god smatram da je samokritičnost važna i da samosvijest uvijek mora biti prisutna, neovisno o poziciji u organizaciji, pa i u životu, ipak treba dopustiti i realnim čimbenicima poput ostvarenih rezultata i uspjeha da vam daju vjetar u leđa u takvim situacijama. Jednom sam vodila pregovore u kojima je druga strana sva tehnička pitanja uporno upućivala mojemu kolegi iako sam ja bila ta koja donosi odluke. Nije me to posebno uznemirilo, nastavila sam razgovor činjenicama i uspješno zatvorila pregovore. Tada sam još jednom potvrdila da ne mogu kontrolirati tuđe predrasude, ali mogu kontrolirati svoju izvedbu – i to je prostor u kojem se zadobiva poštovanje.
– Muškarci i žene donose vrijedne perspektive, ali znam primijetiti razliku u pristupu. Žene u donošenju strateških odluka češće uzimaju širi kontekst: kako odluka utječe na ljude, kako se uklapa u dugoročne planove, koju poruku šalje. Muškarci znaju biti direktniji i brži u odlučivanju, katkad usmjereni isključivo na cilj. No ne bih rekla da je jedan pristup bolji od drugoga, već upravo kombinacija tih dvaju načina razmišljanja stvara ravnotežu. Najbolje odluke koje sam vidjela donesene su u timovima u kojima se te perspektive dopunjuju, a ne isključuju.
– Ne, ne smatram i nikada neću smatrati da uopće mogu postojati argumenti za razliku u plaćama samo na temelju različite rodne pripadnosti. Plaća treba biti rezultat kompetencija, tržišne vrijednosti posla i individualnog doprinosa, a ne spola. Ako se već pojavljuju razlike, onda institucije i poslodavci imaju obvezu biti dovoljno zreli i transparentni da ih korigiraju.
– Postoji jednak pristup razvoju, napredovanju i edukaciji, što se vidi u strukturi ljudi koji napreduju. Naravno, uvijek nastojimo biti još bolji, ali mogu reći da je kultura takva da žene ne moraju birati između obitelji i karijere, a i ne preispituje se njihova ambicija. Trenutačno na voditeljskim pozicijama u Addiko banci radi 61 posto žena.
– Drago mi je što ću sudjelovati u programu mentorstva koje WOBA pokreće početkom iduće godine, rado sam se odazvala. To će biti prvo izdanje mentorskog programa, šestomjesečno putovanje koje mladim ljudima nudi neprocjenjivu priliku za izravno učenje od WOBA-inih ambasadora pod strukturiranim individualnim mentorstvom. To je i za mene dragocjeno iskustvo prenošenja znanja i iskustva na perspektivne mlade profesionalce i tomu se od srca veselim.
– Kampanjom 'Glasno o novcu' želimo potaknuti ljude da razgovaraju o novcu prirodno kao što razgovaraju o poslu, zdravlju ili obitelji. Kod nas je novac i dalje tabu, o njemu se govori s frustracijom ili se uopće ne govori. Razgovarati o novcu znači biti otvoren o tome kako trošimo, koliko štedimo, planiramo li budućnost, razumijemo li kamate i kredite, jesmo li spremni potražiti savjet. Financijska se pismenost poboljšava, ali i dalje se mnogo odluka donosi na temelju dojma, a ne znanja ili konstruktivnih savjeta. Otvoren razgovor, razmjena iskustva i znanja prvi su korak prema boljim odlukama. Svi trebaju razgovarati o novcu: roditelji s djecom, partneri, prijatelji, kolege. To nije samo ekonomska nego i emocionalna tema. Kad o novcu ne razgovaramo, stvaramo stres i nesigurnost oko njega koji nisu potrebni. S druge strane, razgovorom otvaramo prostor za učenje, usporedbu, savjetovanje i realna očekivanja.
– Nisam iskoristila baš svaku priliku, ali jesam one koje su u ključnim trenucima bile odgovarajuće za mene. Danas ne žalim ni za jednom odlukom. Zadovoljna sam postignutim, ali još osjećam energiju, ambiciju i želju za rastom i to me veseli više nego bilo koji pojedinačni uspjeh.
– Nikada se nisam vodila titulom i pozicijom. Moji ciljevi uvijek su bili usmjereni na razvoj, stjecanje iskustva, stvaranje uspješnog tima, na osjećaj da, kad se okrenete iza sebe, možete biti sretni i ispunjeni. Isto sam tako s godinama naučila prihvatiti kompliment za uspjeh, ali i neizvjesnost velikoga novog koraka. Sve je stvar životnog trenutka i onog osjećaja koji mora biti tu da bi to bilo dobro za mene.
