Nove podjele u EU-u događaju se na liniji geopolitike. Primjerice, na prozapadni i proruski EU. U Austriji su tako i krajnje desna i trenutačno politički najsnažnija Slobodarska stranka i krajnje lijeva Komunistička partija politički izrazito proruski svrstane, baš kao i u Njemačkoj ultradesni AfD i ultralijeva Die Linke
Desne populističke snage spremne su osvojiti velike rezultatske dobitke na europskim izborima, prema najnovijim istraživanjima Europskog parlamenta – uvodna je to rečenica jedne od predizbornih analiza i predviđanja u europskom ogranku portala Politico, koji se pozicionirao kao glavni medijski glasnik briselske glavne struje. Sličan sadržaj ovih dana možete pročitati u manje-više svim glavnostrujaškim medijima.
No uvodna rečenica nije preuzeta iz recentnih predizbornih analiza. Napisana je uoči europskih izbora 2019. Rezultati izbora tada su višestruko opovrgnuli predviđanja. Za početak, stranke europske desnice i krajnje desnice okupljene oko stranaka Mattea Salvinija (Italija), Marine Le Pen i njemačkog AfD-a umjesto predviđenih 85 osvojile su 73 europska mandata, što je, doduše, bio porast u odnosu na prethodni saziv. Ali treba imati na umu da su pretprošli europski izbori održani prije glasovite Merkeline dobrodošlice kojom je širom otvorila vrata Europe ne samo izbjeglicama nego i ilegalnim migrantima.
Tradicionalno najjače političke skupine – Europski pučani (narodnjaci i demokršćani), a osobito Socijaldemokrati i socijalisti – zabilježile su 2019. izgledan pad. Ali ne i potonuće. Dok je, zahvaljujući glasačima Emmanuela Macrona, znatno porasla liberalna skupina u EP-u (Obnovimo Europu). Ukratko, nakon katastrofičnih najava sastav Europskog parlamenta ostao je stabilan, samo ponešto repozicioniran.
Podjele na liniji geopolitike
No zanimljiviji je bio politički razvoj u državama članicama. Matteo Salvini, s kojim je europski medijski mainstream plašio birače (euroskeptična, antiimigrantska i proruska stajališta), u međuvremenu je izgubio politički utjecaj u Italiji. A njegova nasljednica u konzervativnome političkom spektru Giorgia Meloni postala je talijanska premijerka koja vješto povezuje svjetonazorski konzervativizam i proeuropsku orijentaciju. Liberalni Macron dobio je još jedne izbore u Francuskoj, nasuprot krajnje desnim izazivačima Marine le Pen i Éricu Zemmouru.
U Danskoj su vlast preuzeli socijaldemokrati Mette Frederiksen, koji uz parlamentarnu potporu stranaka lijeve koalicije vrlo sustavno provode nadzor nad ilegalnim migracijama. Da su znali da će biti takvi, u europskome političko-medijskom mainstreamu unaprijed bi ih proglasili ultradesničarima. No u međuvremenu je i kontrola migracija, pod pritiskom nove stvarnosti, postala dio europskog mainstreama, a politika forsiranja zelenih i wokeističkih agendi je pri kraju, također pod pritiskom stvarnosti: prosvjeda poljoprivrednika, ekonomske logike, buđenja europskih kršćanskih korijena…
A nove podjele unutar EU-a događaju se na liniji geopolitike. Primjerice, na prozapadni i proruski EU. U Austriji su tako i krajnje desna i trenutačno politički najsnažnija Slobodarska stranka i krajnje lijeva Komunistička partija politički izrazito proruski svrstane, baš kao i u Njemačkoj ultradesni AfD i ultralijeva Die Linke. Dok su u Poljskoj i sada oporbeni konzervativni Pravo i pravda te sada vladajući Tuskovi ‘građani‘ dosljedno prozapadno orijentirani. Geopolitičke podjele bit će sve izraženije što dulje budu trajali rat između Rusije i Ukrajine te bliskoistočni sukobi.
Kina ostaje otvoreni izazov... Umjesto da se jasno pozicionira prema tim istinskim izazovima za budućnost Europe, ponajprije onima iz geopolitičke i geoekonomske sfere, europska političko-medijska javnost zaokupljena je lovom na unutarnje neprijatelje. Pa se tako i uoči ovih europskih izbora širi strah od uspona ekstremne desnice. A tko je to ekstremna, populistička desnica, određuju anonimni političko-medijski arbitri namješteni na političke, ekonomske i svjetonazorske postavke Grete Thunberg i drugih neoglobalističkih ‘ikona‘. U prošlome sazivu Europskog parlamenta osvojili su manje od deset posto zastupničkih mjesta.
Pouke prošlih izbora
Uzimajući u obzir rezultate prošlih europskih izbora, vjerujem da, crnim prognozama unatoč, Europa ni ovoga puta nema razloga strahovati od nekog ultradesnog cunamija. Ne samo zato što su EP-ove ovlasti gotovo simbolične već i zato što nam svaki izbori iznova potvrde da su birači veći realpolitičari od svojih izabranih predstavnika. Ali ima razloga strahovati od daljnje banalizacije politike i potkapacitiranosti izabranih predstavnika. Koji umjesto da se prebroje, usklade europske (geo)političke prioritete, a kompromisima reguliraju svjetonazorske i druge različitosti, pristaju na međusobni lov na vještice. Radije ostaju politički mainstream nego da postanu politički pametni.