Ne priječe nam više rampe na našim graničnim prijelazima da putujemo po Europskoj uniji i sada još diljem Lijepe Naše plaćamo eurima, ali u nekim područjima, najblaže rečeno, tapkamo u mjestu. Ne treba nam fakultet da to shvatimo, dovoljno je otvoriti stranice Narodnih novina
Postali smo dio eurozone i Schengena. Stručnjaci kažu da nam se otvaraju nove perspektive i ja želim vjerovati da je zaista tako. Nema sumnje da je proteklih nekoliko godina obavljen velik posao kako bismo postali dio tih dviju asocijacija, što znači da smo napredovali na nekim područjima vezanima uz njih. Ali u nekima smo, najblaže rečeno, ostali tapkati u mjestu, ako nismo napravili i korak natrag. Primjerice, u pravosuđu.
Da, znam, dragi čitatelju, tema već postaje pomalo dosadna, ali ne budemo li to stalno ponavljali, tj. ne budemo li dosađivali mjerodavnima, neće se ništa ni pokrenuti. A mene su u Lideru šefovi još davno zadužili da pratim i pravosuđe, zato prirodom svoga posla svako malo skoknem na stranice Narodnih novina. U njima pročitam neke zakonske odredbe kad mi zatrebaju za ‘Pravdu‘ ili za drugu temu koju pripremam ili pak bacim oko na oglasni dio u kojem se objavljuju odluke državnih i lokalnih tijela. E, u tome oglasnom dijelu objavljuju se rješenja i presude Ustavnog suda, Visokog upravnog suda, Vrhovnog suda te, rjeđe, nižih sudova. Nisam stručnjak za pravosuđe, ali nakon toliko godina posjeta stranicama Narodnih novina postao sam stručnjak za prepoznavanje obrazaca ‘ponašanja‘ pravosudnih tijela – najčešće iz odluka Ustavnog suda.
Mi i Srbi slični ko jaje jajetu
Svako malo objavi se odluka Ustavnog suda kojom se nalaže nekoj sudskoj instanciji da u roku od šest mjeseci donese presudu u sudskom predmetu na temelju podnesene ustavne tužbe jedne od stranaka u postupku. I još sam nešto primijetio: rijetko Ustavni sud odbaci takvu ustavnu tužbu kao neutemeljenu, odnosno, nisam brojio, ali najčešće nađe dovoljno argumenata da je niži sud bez razloga bio prespor (da ne upotrijebim neku drugu, težu riječ).
Zaista je strašno pročitati da s vremena na vrijeme imamo sudske trakavice koje traju i dvadesetak godina, pogotovo zato što ćemo za šest mjeseci, 1. srpnja, obilježiti deset godina od pristupanja Europskoj uniji. Dakle, u deset godina, koliko ja to mogu zaključiti samo iz odluka Ustavnog suda objavljenih u Narodnim novinama, gotovo se ništa nije promijenilo.
Prije nešto više od godinu dana vodio sam vrlo zanimljiv razgovor (barem je meni bio takav) s uglednim profesorom s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Alanom Uzelcem, predstojnikom Katedre za građansko procesno pravo. Taj iznimno pristojni gospodin, nekadašnji član DSV-a koji je znao pokazati da ima svoje ‘ja‘, rekao mi je tada (objavljeno je u intervjuu) što se dogodilo s reformom pravosuđa. Naime, istraživanje o stanju u pravosuđu provedeno paralelno u Hrvatskoj i Srbiji pokazalo je da je u objema zemljama među pripadnicima pravne profesije jednako loša percepcija stanja, čak su prepoznati jednaki ili slični problemi. Hrvatska i Srbija, doduše, dijele isto pravno nasljeđe, zato takvi rezultati ne bi čudili da nismo ušli u EU. No mi jesmo dio Unije, čak su, evo, podignute i rampe prema sjeverozapadu, plaćamo eurima, ali još sam tada pitao profesora kako to da se nismo previše odmaknuli od Srbije.
Figa u džepu
Rekao je da smo tijekom pretpristupnih pregovora pokrenuli reforme u nekim područjima. Hrvatska vlada na te je reforme jednostavno bila prisiljena ako je željela da zemlja postane dio Europske unije, no nakon što smo preuzeli obveze da nastavimo proces, rekao je profesor Uzelac, Unija je zatvorila pregovore premda reforme nisu bile dovršene. Međutim, nakon učlanjenja dio započetih reformi je povučen ili se krenulo u drugom smjeru. Dakle, polovične reforme provedene su pod pritiskom izvana i čim je taj pritisak prestao, postupno su se dovodile u pitanje, što znači da su ih naši pregovarači zapravo ispregovarali s figom u džepu.
Rezultat je vidljiv na stranicama Narodnih novina. U njima se svako malo objavljuju odluke Ustavnog suda o obvezi sudova da u roku od šest mjeseci napokon donesu presude, nakon višegodišnjeg tapkanja u mjestu.
* POST SCRIPTUM
U spomenutom razgovoru s profesorom Uzelcem zamolio sam ga da komentira tvrdnje pravosudnih tijela i Ministarstva pravosuđa o smanjenju broja predmeta u posljednjih nekoliko godina. Dio toga treba zahvaliti prebacivanju predmeta drugim institucijama, primjerice javnim bilježnicima, no tempo donošenja sudskih odluka ostao je gotovo jednak, što je tada potvrdio i profesor rekavši da se ukupan broj predmeta u državi nije previše smanjio. Primjerice, više nema petsto tisuća sudskih ovršnih predmeta, nego dvjesto tisuća, ali to su predmeti koji dolaze na sudove zbog prigovora iz javnobilježničkih postupaka.