Za Liderovu publikaciju Poslovna 2021. mnogi decison i opinion makeri napisali su svoje viđenje onoga što očekuju u 2021. godini. Ovaj tekst napisao je Damir Zorić, direktor HUP-a
Kad se budemo prisjećali 2020. godine, govorit ćemo da je bila po mnogočemu posebna, drugačija, neobična te da je uzrokovala brojne promjene kako u načinu poslovanja, tako i u kulturi življenja, no ipak je po nečemu ostala sumorno ista i ukorijenjena u svojoj namjeri da ne podlegne promjenama. U nestrpljivom iščekivanju na cjepivo kojim bi se zaustavila virusna pandemija koja ugrožava ne samo ljudsko zdravlje nego i cijelo društvo, osobito gospodarske aktivnosti, treba podsjetiti na još jedno cjepivo koje nam je nužno potrebno.
Reforme su također cjepivo koje nam treba. I bez koronakrize, koja nas je u tri kvartala 2020. u svakom pogledu uneredila, koja još uvijek prijeti da nas u prvom kvartalu iduće godine baci na koljena i gurne u propast, Hrvatskoj su potrebne strukturne reforme. Pandemijska kriza dodatno je ogolila i bjelodanom pokazala potrebu za nizom sveobuhvatnih reformskih zahvata želimo li ne samo ići naprijed nego najprije zaustaviti nazadovanje. Jer, jednom kada pandemija prođe, tek tada ćemo vidjeti njezine stvarne posljedice s kojima će se neuređeno društvo morati suočiti.
Ali to još nije sve
Zdravstvo je i bez koronakrize zrelo za preustroj. Taj sustav, velikih mogućnosti, ali nedovoljno racionaliziran i svakodnevno izložen sve većem nizu i opsegu potreba, gomila dugovanja bez obzira na periodične sanacije i upumpavanja dodatnih, interventnih proračunskih sredstava. Usprkos tome, teško da bi se pronašao itko zadovoljan tim sustavom. Njegovi djelatnici nezadovoljni su razinom svojih primanja. Evidentan je manjak ljudstva koje radi u zdravstvu, a jednako tako evidentan je i prevelik broj ustanova, iracionalno raspoređen u nacionalnoj zdravstvenoj mreži. Iako broj pruženih usluga neprestano raste i medicinska struka prati vrhunske svjetske domete, korisnici usluga izrazito su nezadovoljni.
Glavni problem su ekstremno dugačke liste čekanja. Zar treba još koji razlog da se pristupi reformi i to odmah danas za bolje sutra?! Kada se u Hrvatskoj govori o reformama, onda bismo, kao kakav moto, mogli uzeti onu promidžbenu rečenicu iz TV reklama: 'Ali to još nije sve!' Jer potrebna nam je radikalna reforma sustava državne uprave, ponajprije na lokalnoj razini. Što će tako maloj zemlji tako velika administracija? Dvadeset županija i šest stotina gradova i općina u kojima je zaposleno ni sami ne znamo koliko namještenika, primjerenije je velikoj Rusiji nego malenoj Hrvatskoj! Što se to supstancijalno promijenilo na nekom našem idiličnom otoku, primjerice na Braču ili Korčuli, koji su nekada bili jedna općina, a danas su rascjepkani na 10-12 jedinica? Ako je potrebno održati i male komunalne identitete, protiv čega nitko nije i ne treba biti, onda je moguće uvesti niže komunalne razine, a općine okrupniti kao smislene teritorijalne jedinice s odgovarajućim teritorijem, brojem stanovnika i razinom prihoda koja može osigurati upravnu ulogu. Jedna Poljska, brojem stanovnika deset puta veća od Hrvatske, teritorijem još i više, ima 17 vojvodstava, što je pandan našim županijama.
Mi ih imamo 20 i k tome glavni grad, koji guta i dobar dio onoga što sam ne uprihođuje nego rentijerski živi od središnje države. Je li nužno da sve, baš sve, bude u Zagrebu? Nije i ne treba biti. O pravosuđu bi se moglo reći sve što je rečeno o zdravstvu. Osim što su pravosudne liste čekanja još i duže nego one zdravstvene. Ni mnogo snažnije gospodarstvo no što je hrvatsko ne bi svojim poreznim i neporeznim davanjima to moglo uzdržavati. I naš školski sustav, usprkos brojnim traženjima i vapajima privrede da odgaja potreban kadar, a smanji broj onih koji su teško zapošljivi i koji se nakon skupoga javnog školovanja zapošljavaju u državama koje ni kune nisu platile za to školovanje, i dalje inzistira na svojim kvotama. Sve je više sveučilišta i učilišta u Hrvatskoj, a studenata je sve manje. Do kada će se takve iracionalnosti financirati javnim novcem? Nužno je upustiti se u te četiri reforme. Bila bi nam to četverolisna djetelina bez koje nema niti će biti sreće!
Godina stagnacije
Izlike za nečinjenje uvijek postoje, a aktualna je ta da vrijeme krize nije dobro za provođenje velikih promjena. Možda je ipak to jedino vrijeme kada u Hrvatskoj neke promjene zažive. Prisjetimo se, ova kriza nije oduvijek tu, a postojala su prije nje i mirnija i bolja vremena u kojima se također nije mnogo činilo. Gospodarstvo je svoje posljedice već osjetilo, prvo s proljetnim lockdownom, od kojega se neki do danas nisu oporavili, zatim zbog smanjenja potrošnje i slabljenja poslovne aktivnosti i na kraju s ovim drugim devastirajućim pandemijskim valom, čije ćemo prave posljedice vidjeti tek u idućoj godini, a koja će prema prognozama naših članova biti godina stagnacije, a ne oporavka.
Možda u tome i leži najveći odgovor na pitanje zašto se reforme odgađaju. Jedino je realni sektor taj koji uvijek na svojim leđima snosi posljedice nečinjenja ili ih barem najviše snosi. Koronakriza je mnogim poslodavcima ugasila poslovanje, natjerala ih da nakon godina ulaganja zatvore svoje obrte, trgovine, poduzeća, a time su ugašena i neka radna mjesta. U našem društvu i dalje ne postoji dovoljno jaka svijest o tome tko puni proračun i tko na kraju dana osigurava sredstva za isplatu svih onih davanja u javnom i državnom sektoru koja neometano pristižu ili rastu čak i u vremenu krize. Zapitajmo se što će se dogoditi jednog dana kada to postane potpuno neodrživo. Od čega ćemo isplaćivati mirovine, plaće učiteljima, liječnicima, graditi škole i vrtiće? Poslodavci ne očekuju da država rješava njihove probleme, već samo da uvjete poslovanja prilagodi onima kakve imaju sve zemlje u našem bližem okružju, što će posljedično i državi donijeti bolji standard jer teško da možemo lošije nakon što smo se našli na začelju EU.
Poduzetnici su nažilaviji dio našeg društva, ova kriza je to ponovno dokazala, oni će se prilagoditi i najtežim uvjetima, no koliko bi nam svima bilo lakše danas da su se strukturne reforme provodile u mirnijim vremenima i da smo krizu dočekali sa snažnijim i otpornijim gospodarstvom? Sada kada nam je dobar dio gospodarstva na koljenima i mnogi strepe za svoje buduće poslovanje, bit će mnogo manje manevarskog prostora za nužne rezove i promjene. Reforme su upravo ono cjepivo koje poslodavci čekaju godinama i bez kojega će biti sve manje moguće funkcionirati, čak i kada kriza prođe. Možemo reći – pogotovo kada kriza prođe. Tada nas očekuje pravi test – jednog dana, nadajmo se u prvoj polovici iduće godine, kada više ne budemo robovali ovoj pandemiji, gospodarstvo će biti iscrpljeno i onemoćalo, okruženo mnogo jačim i snažnijim susjedima kojima nećemo moći konkurirati ostanemo li na trenutačnim postavkama. Može li se privatni sektor nadati da ćemo u idućoj godini postati poznati i po nekim pozitivnijim specifičnostima?
Slijedi razdoblje izgradnje
Zamislimo Hrvatsku kao zemlju s najnižom stopom poreza na dohodak, u kojoj se rad ne kažnjava, već nagrađuje dodatnim olakšicama ili – zemlju u kojoj se građevinska dozvola može dobiti već za mjesec dana. Koliko bi samo takvi primjeri pomogli u privlačenju stranoga kapitala i pozitivnoj percepciji naše zemlje. Sigurno je da će Vlada u idućoj godini imati mnogo posla, možda i više nego u kriznom razdoblju. Nakon svakog rata slijedi razdoblje izgradnje, koje je možda i teže i napornije od ovoga kriznog razdoblja. U tom će procesu svi hrvatski poduzetnici i poslodavci pridonositi kako su i dosad, ali nužno je da u novoj godini u tome imaju veću podršku i razumijevanje, jer bez onih koji pune naš proračun društvo i država ne mogu funkcionirati.