Očekivano, proizvođači u nove cjenike ugrađuju i dio iznad stvarnog povećanja ulaznih troškova. To je stavka očekivane inflacije. Kad bi se konkurenti u većini branši dogovorili da taj dio neće ugrađivati u cijene, inflacijska spirala mogla bi se ublažiti. Izvanredne okolnosti traže izvanredna rješenja
Jeste li ovih dana dignuli cijene svojih proizvoda/usluga? Ako još niste, jeste li u procesu odlučivanja o tome kolikim ćete 'korekcijama' razveseliti svoje poslovne partnere, a svoju tvrtku pokušati zaštititi od inflacije?
Ako je jedan od odgovora potvrdan, evo i dodatnih pitanja: Jeste li spremni na svojim internetskim stranicama objaviti elemente koji su vas potaknuli na poskupljenje? Koliko su vam skuplje sirovine i repromaterijali koje ugrađujete u svoj proizvod/uslugu? Koliki postotak pojedina pozicija troška ima u strukturi vaše finalne cijene? I najvažnije, jeste li spremni, ako i vaša konkurencija to učini, umanjiti poskupljenja za dio očekivane inflacije?
Razumljivo je očekivati negativnu reakciju i zgražanje nad tako nepristojnim pitanjima. Zašto bi javnost trebala znati vašu kalkulaciju? U kapitalizmu su struktura internih troškova i struktura finalne cijene privatna stvar tvrtke.
Ugrađivanje straha
To je u normalnim vremenima točno. Ali nakon udara izazvanoga pucanjem opskrbih lanaca u pandemiji, a sad i nakon sankcija koje je Zapad uveo Rusiji nakon njezine agresije na Ukrajinu, opasnost od prelaska inflacije u spiralnu fazu toliko je velika da nijedan prijedlog, koliko god zvučao bogohulan, ne treba odbaciti. Pogotovo ako nema boljih.
Kad počne inflacija, svaki poslovni subjekt, očekujući ubrzanje rasta cijena u budućnosti, uza stvarne troškove koji su ga napali ugradi još pet, deset, petnaest ili dvadeset posto očekivane inflacije. Zlu ne trebalo. Ali kad svi to rade iznova i iznova, inflacijska spirala sve je veća, daleko iznad stvarnog efekta rasta cijena energenata ili sirovina. Upada se u zamku poopćavanja. Na kraju su svi ili gotovo svi gubitnici.
Završetak rata u Ukrajini i kakva-takva normalizacija ekonomskih odnosa Europe i Rusije mogli bi biti najjača obrana od eskalacije inflacije. Ali tomu se ne treba pretjerano nadati. Bar ne u kratkom roku. Drugih zaštitnih, relativno bezbolnih mehanizama nema. Nema sidra koje bi moglo držati. U Hrvatskoj se hiperinflacija 1994. svladala vezivanjem domaće valute uz njemačku marku. Danas globalno nema valute koja može tomu poslužiti. Rješenje nije ni zamrzavanje cijena. To već u srednjem roku izaziva nestašice i crno tržište. Inflacijska zvijer puštena je s lanca.
Tijela Europske komisije imaju na raspolaganju mehanizam zaštite tržišnog natjecanja. Nedavno je inspekcija kod nekih proizvođača papira ustanovila da su poskupljenja znatnim dijelom premašila rast ulaznih troškova. Time bi se trebala baviti i hrvatska Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja. Nažalost, kapaciteti takvih agencija nisu dovoljni.
Nova društvena odgovornost
Ostaje mogućnost da proizvođači dobrovoljno pokažu rast i strukturu ulaznih troškova te da u finalnu cijenu nisu ugradili inflacijska očekivanja. Ako bi to učinilo dovoljno velikih i srednje velikih igrača, inflacija bi mogla biti znatno niža. Ne dopustiti da stope rasta cijena prijeđu deset posto dramatično je važno. Kad se probije ta granica, inflacijski požar više nije pod kontrolom.
Transparentnosti cjenovnih politika moglo bi pomoći posljednjih godina opredjeljenje mnogih tvrtki da se dokažu kao društveno odgovorne. Sada je prilika da dokažu kako to nije samo pomodarstvo i da se društvena odgovornost ne svodi na donacije, brigu za zaštitu okoline ili ravnopravnost spolova. Danas je najvažniji ispit društveno odgovornog ponašanja velikih korporacija, srednjih i malih tvrtki pridonijeti ublažavanju inflacije. Masovni pokret mogao bi umanjiti psihološki, anticipativni dio inflacije.
To bi tražilo mnogo napora i samokontrole. Svjedoci smo bili posljednjih godinu-dvije da je mnogo PR priopćenja odaslano s argumentom da tvrtka ta i ta pati jer su vozarine narasle pet puta. 'Zaboravljeno' je bar usput spomenuti da su vozarine u finalnoj cijeni samo jedan ili dva posto troška.
Kartelsko dogovaranje o dizanju cijena s razlogom je strogo zabranjeno. Ali zato bi trebalo poticati i nagrađivati kartelsko dogovaranje o ublažavanju rasta cijena. Primjer? U sljedećih desetak dana papirna konfekcija, uključujući i slavni toaletni papir, poskupjet će za još dvadeset do trideset posto. Postoci bi bili manji da su svi igrači iz cjenika izbacili dio anticipirane inflacije.
Izvanredna vremena traže izvanredna rješenja.