Dok ‘startupovi‘ iz SAD-a i Azije traže i dobivaju velike investicije pa što bude da bude na tržištu, mi u Europi sve se više bavimo petogodišnjim planovima, razvojnim i investicijskim omotnicama u kojima neki činovnici određuju tko će dobiti ‘besplatan‘ novac – koji to ipak nije
Možda niste čuli za Quibi, ali investicijsko-tehnološki krugovi već danima bruje o spektakularnom neuspjehu startupa iz SAD-a. Quibi je (bila) platforma za streaming kratkih videosadržaja na mobilnim uređajima. Osnovao ju je Jeffrey Katzenberg, poznati filmski producent i nekadašnji predsjednik Uprave Walta Disneyja. Za izvršnu direktoricu odabrao je Meg Whitman, nekadašnju izvršnu direktoricu Hewlett-Packarda. Investitori su ukupno uložili 1,75 milijardi dolara kladeći se na intuiciju, znanje i iskustvo tog vrhunskog para stručnjaka.
Platforma je zatvorena nakon samo šest mjeseci rada. Zašto se točno dogodio taj krah? Jednostavno, ljudi nisu bili spremni plaćati za uslugu 'strimanja' kratkih premium sadržaja – čak i najbolji stručnjaci katkad griješe i nikakva količina novca to ne može promijeniti. Bilo mi je zanimljivo naslađivanje europske tehnološke scene nad cijelom situacijom. 'Valuacije startupova u SAD-u jednostavne su sulude', bio je najčešći komentar. Nekako u isto vrijeme na Twitteru mi je izletjela usporedba dvaju startupova s gotovo identičnim prihodima i stopama rasta. Prvi je bio iz Velike Britanije s investicijom od 20 milijuna dolara i valuacijom od 70 milijuna dolara, a drugi iz SAD-a s investicijom od 75 milijuna dolara i valuacijom od 1,2 milijarde dolara. Komentari su bili slični, pogotovo europski na račun SAD-a. S druge strane, 2020. europski IPO-ovi ukupno su vrijedili 6,7 milijardi dolara, kineski 72,8 milijardi dolara, a američki 118,2 milijarde dolara. Kao što bi Amerikanci rekli, it got me thinking.
Europa je bila tehnološka sila
Moja karijera počela je potkraj 90-ih kad sam s Tomislavom Uzelcem osnovao startup koji se bavio digitalnim audiom. Temeljio se na Tomislavovu diplomskom radu kod profesora Marija Kovača, koji nam se uskoro pridružio. Proizvod se zvao AMP i reproducirao je audiodatoteke kodirane u tada popularnom MP3 formatu. Nalazio se u svim tada globalno relevantnim playerima, od Winampa do Napstera, a nama je to omogućilo da iz prvog reda gledamo dotcom-revoluciju. Upoznali smo velik dio tadašnje vodeće tehnološke scene.
Hladne su zime u Finskoj, ali tko ne bi otišao iz sunčane Kalifornije na sastanak s Nokiom? Amerikanci su tada dominirali internetskim tržištem prema svim parametrima, ali Europa je bila glavna tehnološka sila u mobilnoj telefoniji. To je bio rezultat novog europskog načina poslovanja koji se zasnivao na kooperaciji. Europski telekomi, proizvođači opreme i komponenata sjeli su za stol i pod okriljem European Telecommunications Standards Institutea dogovorili GSM standard, a u SAD-u su konkurentske tehnologije pokušavale prevladati na tržištu. Tako je nastao ARM, danas vodeća arhitektura za mobilne procesore u Ujedinjenom Kraljevstvu. STMicroelectronics, nastao spajanjem dvaju najvećih europskih proizvođača čipova, ugurao se među prvih deset proizvođača na svijetu. Najvažniji mobilni uređaji dolazili su iz Nokije, Ericssona, Siemensa i Alcatela. Njemački T-Mobile 'rasturao' je u SAD-u i činilo se da su mobilni uređaji europska stvar, napokon neka nova tehnologija u kojoj smo vodeća sila u svijetu.
Danas, dvadeset godina poslije, od svega toga nije ostalo gotovo ništa. ARM je nedavno prodan Nvdiji za četrdeset milijardi dolara. Mobilni uređaji više se ne proizvode u Europi, glavni su proizvođači Apple, Samsung i kineska poduzeća. Čak i kad europske tehnološke tvrtke imaju golemu prednost first-movera u odnosu na ostatak svijeta, kao što su je imale u slučaju mobilnih telefona, svijet ih s vremenom stigne, a nakon toga i prestigne.
Zarade i kad novac bace u bunar
Možda je problem ipak u planskoj ekonomiji koju smo počeli primjenjivati u Europi, a za koju smo se toliko bolno uvjerili u prošlosti da ne funkcionira baš najbolje. U slučaju početne prednosti u mobilnoj telefoniji ključna je bila sposobnost europskih tvrtki da sjednu za stol i dogovore zajednički standard, što je u SAD-u bilo nezamislivo. Ali u trenutku kad je taj standard postao dominantan u cijelom svijetu, iz godine u godinu tržišno je nadmetanje u ostatku svijetu smanjivalo tu razliku dok god je nije potpuno eliminiralo.
Dok startupovi iz SAD-a i Azije traže i dobivaju velike investicije pa što bude da bude na tržištu, mi u Europi sve se više bavimo petogodišnjim planovima, razvojnim i investicijskim omotnicama u kojima neki činovnici određuju tko će dobiti 'besplatan' novac, koji to ipak nije jer dolazi od naših poreza. Put your money where your mouth is, kažu Amerikanci i čini mi se da tako na kraju ipak mnogo više zarade, pa čak i kad neki novac bace u bunar, kao u slučaju Quibija.