diplomati, kadroviranje
Čak ni u hrvatskome suženom kadrovskom bazenu nije osobit problem pronaći kandidate koji bi mogli biti vrlo dobri veleposlanici
Ako ozbiljno shvaćate ovu već gotovo šestogodišnju političko-diplomatsku trakavicu između predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića povezanu s izborom hrvatskih veleposlanika i generalnih konzula, mogli biste pomisliti da prosječan, korektan veleposlanik treba biti gotovo nadnaravno, mitsko biće. Da savršeno govori barem od tri do pet jezika, razumije geopolitiku kao Henry Kissinger, da je nobelovac iz područja ekonomije, da ima socijalnu inteligenciju Pamele Harriman. I da je još u stanju odsvirati barem tri Chopinove sonate za biranu diplomatsku publiku poslije večere.
Sve su to, dakako, puki mitovi o diplomaciji i veleposlanicima te prigodne izmišljotine u sitnim političkim i dijelom osobno motiviranim nadigravanjima između predsjednika Vlade i predsjednika države. Ni i u najefikasnijim i najutjecajnijim svjetskim diplomacijama nema više tih mitskih veleposlanika i veleposlanica. U hrvatskoj ih diplomaciji nikada nije ni bilo.
