Iskreno, kad je krenula priča o organiziranom bojkotu trgovaca, odmahnuo sam rukom. Štoviše, za mene je to, kako kaže premijer, bila ‘netema‘ jer sam pretpostavio da se moji voljeni sugrađani neće baš nešto odazvati (ipak nije riječ o proslavi još jednoga povijesnoga sportskog uspjeha Domovine), a i bio sam dojma da se sami trgovci ne uzbuđuju previše oko cijele priče. Bio sam, priznajem i iskreno kajem, u krivu. Stvar je, u nemaloj mjeri zahvaljujući kolegama iz dnevnih medija, ekspresno eksplodirala i bojkot se pretvorio u prvorazrednu temu o kojoj cijela država bruji sad već tjednima.
Da dubina moje zablude bude veća, u međuvremenu se bojkot pokazao iznenađujuće uspješnim mjereno kriterijem ‘izlaznosti‘, ali i u kontekstu općenite nezainteresiranosti Hrvata za kolektivne akcije, pa se priča počela i širiti. Osobno, kad me već pitate, a zaista me niste pitali, mislim da je stvar kompleksna, s tendencijom usložnjavanja. Bez poniranja u dubine vrijednosnog lanca i analize uloge svih dionika u tom lancu koji završava na trgovinskim policama (toga smo se načitali i nagledali), upozorio bih na samo jednu stvar: trgovci nisu tako nevini kao što se predstavljaju, ali daleko su od jedinoga krivca, pa čak i najvećega. Sasvim je jasno da se vole katkad zaigrati s cijenama nekih proizvoda, obično onih koji se najviše traže, kako bi vidjeli do koje će granice potražnja za tim proizvodima ostati relativno nepromijenjena. Pa kad vide da je interes pao, padne i cijena. Ili, trgovačkim rječnikom, proizvod se nađe na akciji.
Idite u Sisak
No to je legitimno tržišno ponašanje i na to imaju pravo, stoga je prosvjedovati protiv toga jednako besmisleno kao i prosvjedovati protiv, primjerice, legalnog i legitimnog rezultata demokratskih izbora. Takav je sustav, takva su pravila; ako vam se ne sviđa, promijenite sustav. S druge strane, neprekidna uvjeravanja kako cijene moraju biti baš takve kakve jesu, priče o prodavanju nekih proizvoda ispod cijene i općenito nastupi predstavnika trgovaca na rubu suza vjerojatno najviše iritiraju velik dio pučanstva, i tu, pretpostavljam, treba tražiti neke od uzroka dobrog odaziva građana. Na koncu, nijedan sniženi PDV baš se nisu žurili prenijeti na potrošače, a nekako sumnjam i da ćemo osjetiti eventualno sniženje dobavnih cijena. Jednako tako nijedan lanac nije stavio ključ u bravu, a ni financijska izvješća ne sugeriraju baš borbu za opstanak.
Ipak, mislim da je usmjeravanje svoga gnjeva na trgovce pogrešno i da nepravedno previđamo neke druge aktere inflacije, ako smo već počeli upirati prstom. Na državu, koja se nalazi u svakom vrijednosnom lancu nacionalne ekonomije, i to u svakoj njegovoj karici s raznim porezima, prirezima, nametima, doprinosima, administrativnim zahtjevima itd., neću uopće trošiti retke; tu smo istinu odavno svi apsolvirali. Ali muči me zato malo kako smo olako zaboravili na ugostitelje, recimo. Inače među najglasnijim narikačama, mnogi od njih iskorištavaju svaku priliku za isisavanje love. Turistička sezona, adventi, ovo i ono prvenstvo, festivali; ukratko, svako veće okupljanje ljudi rezultira grotesknim ispadima nemalog broja ugostitelja i isticanjem ekstravagantnih cijena.
Doduše, za razliku od trgovaca oni vas obično i ne pokušavaju uvjeriti u ekonomsku opravdanost cijena, već samo hladno objasne da se ne morate koristiti njihovim uslugama ako su vam cijene previsoke. Predsjednik Udruge Glas poduzetnika Boris Podobnik izvrsno je nedavno artikulirao takvo stajalište savjetovavši javnosti, parafraziram, da ide na adventski sajam u Sisak ako joj ne odgovaraju cijene na zagrebačkom. Naravno, ne želim generalizirati, velik je dio ugostitelja korektan i u ovome razdoblju visoke inflacije balansira između povećanih troškova i sve manje tolerancije mušterija na povećanje cijena, međutim zamjetan broj njih besramno guli do kosti iskompleksirane (obično domaća ekipa) ili nedovoljno oprezne (obično stranci) mušterije. Opet, legitimno u okviru tržišne ekonomije, no složili smo se prije da idemo u trojkama po ulici i tražimo krivce. Ni pekarskoj branši ne ide nimalo loše: pekarnica je na svakom uglu, mušterije obično izlaze s natrpanim vrećicama, lanci se šire poput sočnog trača, posao ide dobro iako cijene također skaču po čudesnim stopama. Ne znam, možda manjak usmjerenosti bijesa na njih leži u ‘efektu eura‘, odnosno obično nominalno niskim iznosima računa u kafićima i pekarnicama, koji ljudima ne otkrivaju svu raskoš postotne razlike u cijeni u usporedbi sa situacijom u kunama prije uvođenja eura.
Laka meta
U tom smislu čini mi se malo nepravedno ovako izdvojiti i objesiti samo trgovce, a i, budimo realni, meta je lakša iz perspektive potrošačkih navika prosječnoga Hrvata. Bez namjere da umanjujem žrtvu koju su prošloga petka podnijeli pasionirani šopingoholičari, moram primijetiti da je preskakanje jednoga dana kupovanja zapravo zalogajčić za potrošače. Vlada ih je ionako već naviknula da prekriže nedjelju (nekad subotu i nedjelju ili nedjelju i ponedjeljak), pa jedan petak zaista ne djeluje kao prevelik izazov. Volio bih zato, iz puke ljudske znatiželje, vidjeti bojkot ugostitelja i pekara. To mi se već čini kao mnogo nedostižnija prepreka za naciju ovisnu o kiflama, ćevapima, kavi i pivu.
Pazite, govorimo o dnevnom ritualu bez kojega se život čini gotovo besmislenim na ovim prostorima, pogotovo ako bismo oba bojkota odradili istodobno. Em ne ideš u pekaru po doručak, em ne ideš na jutarnju kavu, em ne ideš popodne u pečenjaru po ručak, em ne ideš na ‘poslovnu‘ popodnevnu kavu, em ne ideš navečer na pivo. Što ostaje? Raditi? Čitati knjigu? Kontemplirati u parku? Gledati ‘Dnevnik‘? Ne, Hrvati i Hrvatice i sve građanke i građani Republike Hrvatske, nisam impresioniran. Dok mi ne pokažete da možete jedan dan bez birtije i pekarnice, što se mene tiče, niste ništa napravili. I da, nema varanja naručivanjem preko aplikacija za dostavu.