piše Dražen Oreščanin, [email protected]
Hrvatski političari, a posebno oni iz vladajuće većine, nažalost, ne mogu shvatiti neke temeljne činjenice o društvenom angažmanu. Naime, jedini argument koji oni misle da imaju i koji stalno ponavljaju jest taj da vodstvo Udruge Glas poduzetnika (UGP) ima političke ambicije i 'skrivenu' političku agendu. Razlog je tomue što je njihova percepcija da bi se svatko želio baviti politikom, ali ta percepcija korjenito je pogrešna. Svi mi imamo vrlo uspješne profesionalne karijere u kojima razvijamo kvalitetne poslovne projekte, surađujemo s vrhunskim suradnicima, radimo za globalne klijente, dobro zarađujemo na pošten način, vrijeme provodimo s ljudima koji su nam dragi i radeći stvari koje volimo i u kojima uživamo. I zašto bismo sve to svjesno odbacili i počeli se baviti politikom, koju ni inače baš ne volimo, te bili prisiljeni onda svaki dan gledati razne plenkoviće, ćoriće, jandrokoviće i buriloviće?
Katalizator promjene
Današnji vodeći hrvatski političari bave se politikom primarno iz dva razloga. Prvi je taj što se nikada ničime drugim nisu bavili, nemaju nikakvih stručnih kompetencija i izvan politike ne bi bili sposobni naći ikakav posao. Drugi je razlog želja za moći i vladanjem nad javnim resursima, općinama, gradovima i državom. Kombinacija tih dvaju razloga rezultira iskrivljenim mjerilima, pohlepom, mitom i korupcijom, koji su potpuno obuzeli hrvatsko društvo. Oba ta razloga duboko su pogrešna i nitko od nas sigurno to nema u svojem psihološkom profilu.
Nužda nas je natjerala na ovakav društveni angažman, no vjerujemo da ćemo se moći brzo vratiti normalnom životu. Također vjerujemo da je ovaj angažman ključan korak i katalizator u transformaciji Hrvatske u normalno demokratsko društvo. Vjerujemo u to da u Hrvatskoj postoje časni mladi ljudi koji se žele baviti politikom, koji zaista žele biti u službi hrvatskih građana i koji će uskoro postojeću političku garnituru poslati ili u ropotarnicu povijesti ili u istražni zatvor. Naša je obveza probuditi hrvatsko društvo, upozoriti na neodrživost postojećeg stanja i biti katalizator promjene.
Možda je najbolji primjer devijantnosti u hrvatskoj politici upravo ministar gospodarstva. Kada su prosvjetni radnici štrajkali i tražili veće plaće, je li tadašnja ministrica obrazovanja za vođe prosvjednika rekla da ne vjeruje ničemu što govore? Pokušajte zamisliti da zdravstveni radnici prosvjeduju zbog plaća i uvjeta, a da se ministar Beroš odbije sastati s njima i proglasi ih politikantima. Javnost bi svakoga takvog ministra koji ne bi stao na stranu ljudi iz svog resora i zaštitio ih potpuno opravdano razapela.
A mi imamo upravo takvu situaciju: ministar gospodarstva, koji bi trebao štititi interese ključnih ljudi u tom istom gospodarstvu, malih i srednjih poduzetnika koji zapošljavaju 70 posto radnika u privatnom sektoru, direktno je protiv nas! Ne želi se sastati s nama, vrijeđa nas, najveću udrugu poduzetnika u Hrvatskoj s više od 16.000 članova proglašava nezadovoljnom manjinom. A najgore od svega je što u tome ima premijerovu podršku!
Koliko god svi argumenti koje imamo o tome da su gospodarske mjere loše, diskriminacijske i nepotpune, koliko god imamo argumenata o tome da je HGK nekorisna organizacija, koliko se god Ćorić, Burilović i ostali sramotili u javnosti sumnjivim diplomama, friziranim životopisima i prekorednim cijepljenjima, ništa od toga nije dovoljno da ministar da ostavku ili stane na stranu onih na čijoj strani treba biti. Takav čovjek ne zaslužuje ni mrvicu poštovanja, jer poštovanje se temelji na karakteru, stajalištima i rezultatima, a ne na tome je li vas netko iz vaše stranke stavio na neku poziciju.
Hrvatska 2.0
Upravo takvo farizejstvo i licemjerje kakvo vlada u hrvatskoj politici, upravo činjenica da su u Hrvatskoj sve životinje jednake, osim onih koje su jednakije od drugih, razlog je zbog kojega se čestiti, vrijedni, pošteni i uspješni poduzetnici iz UGP-a ne žele baviti politikom i svoje vrijeme trošiti s ljudima koji nas nisu dostojni. Jedina agenda koju bi svatko tko želi bolju budućnost ovom društvu i našoj djeci podržao jest Hrvatska 2.0, država i digitalizirano društvo u kojima će biti više pravde, više rada i manje političkih uhljeba, država iz koje pametni sposobni više neće bježati glavom bez obzira i na koju ćemo napokon moći biti ponosni te reći da je postala ono za što smo se borili.