Ako podnositelj zahtjeva za dodatak u međuvremenu umre a nije dobio rješenje, prema propisima, taj novac ostaje državi. A ne bi trebao
Ovih se dana nešto pisalo o problemu isplate inkluzivnog dodatka jer brojni građani mjesecima čekaju rješenje o tome imaju li pravo na njega ili nemaju. U međuvremenu su neki koji su podnijeli zahtjev umrli, pa prema propisima njihovi nasljednici nemaju pravo na taj novac, koji iznosi od 138 do 720 eura na mjesec i koji bi bio isplaćen da je na vrijeme doneseno rješenje, za života onoga koji je na to imao pravo. Mediji su se uglavnom usredotočili na sporost administracije, ali ja bih išao korak dalje i pitao odgovorne zbog čega se postupak obustavlja ako je netko umro.
Samo da podsjetim, Zakon o inkluzivnom dodatku stupio je na snagu početkom prošle godine i riječ je o jedinstvenoj novčanoj naknadi koja ujedinjuje dotadašnja četiri dodatka: osobnu invalidninu, doplatak za pomoć i njegu, doplatak za dijete u uvećanom iznosu (koji se ostvaruje na temelju oštećenja zdravlja, težeg ili teškog invaliditeta) te novčanu pomoć za nezaposlene osobe s invaliditetom. Za taj zakon zauzimale su se udruge i izborile za pomoć korisnicima i njihovim obiteljima, tako da za korisnike prve razine inkluzivni dodatak iznosi 720 eura, za drugu razinu 480 eura, za treću 432 eura, za četvrtu 162 eura, a za petu razinu 138 eura. Dakle, novac i nije malen za one kojima treba.
Izgubljeni novac
E, sad, događa se da neki, poput jedne Splićanke, čekaju rješenje Hrvatskoga zavoda za socijalni rad (HZSR) i u međuvremenu umru. Drugim riječima, nije dočekala pravo koje joj je pripadalo (ako bi takvo rješenje HZSR donio), pa je novac koji bi ona dobila od 1. siječnja 2024. pa sve do svoje smrti ostao državi. Zamislimo jedan takav slučaj. Dakle, 1. siječnja prošle godine gospođa Marica bila je živa, starica je dobivala invalidninu i prema novom Zakonu o inkluzivnom dodatku smatrala je da ima pravo na taj novac. Postupak za donošenje rješenja počeo je teći, a dok se čeka da ga HZSR donese, gospođa Marica mora od nečega živjeti – od svoje male mirovine i od pomoći, primjerice djece. Dobro, djeca su i dužna brinuti se o roditeljima, čak je u normalnim obiteljima ta riječ ‘dužna‘ suvišna, ali da pokažemo kakve se nepravedne situacije mogu dogoditi, zamislimo da gospođa Marica nema ni djece ni bližnjega pa zamoli imućnijeg susjeda Štefa da joj posudi novac dok ne dobije HZSR-ovo rješenje. On joj posuđuje novac osam mjeseci, a onda gospođa Marica umre te on ostaje bez svog novca. Doduše, na temelju ugovora ili priznanice on u postupku nasljeđivanja može taj novac dobiti natrag, ali što ako pokojnica nema imovine, a mirovina joj je priznata samo do trenutka smrti?
Ne želim dalje komplicirati priču, ali čitatelji razumiju kakve se sve situacije mogu dogoditi. Htio sam reći da je gospođa Marica i od 1. siječnja 2024. pa do smrti imala troškove života koje svojom malom mirovinom nije mogla podmirivati, pa su morali uskakati drugi, ili djeca, rodbina ili u našem zamišljenom slučaju gospon Štef. E, pa ako je imala troškove, a država je svojim propisom odlučila takvima pomoći i ako je te troškove umjesto države podmirivao tko drugi, onda je red da mu država vrati taj novac.
Nužna izmjena propisa
Zapravo nema nikakve logike da se obustavi postupak (ne)priznavanja prava na inkluzivni dodatak kad podnositelj zahtjeva umre. To je kao da netko ode u mirovinu pa ne dočeka rješenje o mirovini zato što je umro, a onda država kaže da ne može dobiti taj novac od prvog dana mirovine do trenutka smrti jer nije došlo rješenje. Ipak, takvih situacija nema i na isplatu mirovine pokojnika imaju pravo nasljednici. Upravo tako treba biti i s naknadama za inkluzivni dodatak. Zato treba izmijeniti propise na temelju kojih u HZSR-u moraju obustaviti postupak. Upravo suprotno, bez obzira na smrt, postupak se mora nastaviti (uz obavijest da je podnositelj umro) i izračunati mu ukupnu zakasninu do trenutka smrti.
POST SCRIPTUM
Kako brže doći do rješenja o inkluzivnom dodatku, piše portal Mirovina.hr koji navodi primjer svoje čitateljice Mirjane. Ona je dodatak čekala godinu dana, ali poslušala je odvjetničin savjet i uputila žalbu zbog šutnje mjerodavnim institucijama. Točnije, žalbu zbog šutnje poslala je e-poštom ravnateljici Zavoda za socijalni rad, ministru rada i mirovinskog sustava Marinu Piletiću i premijeru Andreju Plenkoviću i u samo 48 sati dobila je privremeno rješenje o dodatku, a dan poslije potpisano je i rješenje. Ne znamo tko je od spomenutih reagirao, ali ona poručuje svim osobama s invaliditetom da naprave isto kako bi i one, ako ne odmah, a onda barem brže, dobile novac koji im pripada.