U nedavnom razgovoru s pristašom liberalne ekonomije bio sam prisiljen braniti 'preveliko' državno upletanje u dio poduzetništva – u reguliranje rada privatnih osnovnih i srednjih škola, odnosno postavljanje uvjeta za njihovo egzistiranje. Razgovarali smo o nečemu sasvim drugom, ali kad sam spomenuo da mi djeca kreću u školu, malo-pomalo razgovor je otišao u tom smjeru. Bojim se da je moj cijenjeni sugovornik, vatreni pristaša liberalne ekonomije (odnosno što manjeg petljanja države u gospodarske odnose), malo pretjerao u vezi s tim. On smatra da treba preispitati uvjetovanje započinjanja rada privatne školske ustanove potrebnim minimalnim brojem stručnih osoba za izvođenje programa obrazovanja. Kao što navedoh, djeca mi sljedeći tjedan kreću u školu, doduše javnu, ali, svejedno, pomalo sam osjetljiv na to iako sam, ruku na srce, uvijek imao neku rezervu prema privatnim školama.
EU direktiva nije primjenjiva
Prema njegovu mišljenju, Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi treba mijenjati (čl. 92. st. 2. i 3.) jer ne pridonose slobodnom poduzetništvu u pružanju obrazovnih usluga. Iako mi je životni san da što manje radim, a što više zarađujem (čime dajem doprinos TNT-ovoj filozofskoj misli), bio sam vrijedan i pročitao taj članak. U njemu piše da privatna škola može početi raditi ako ima potreban broj stručnih osoba, odgovarajući prostor i opremu te tehničke, zdravstvene i ekološke uvjete (st. 2.).
Privremeni ravnatelj školske ustanove podnosi Ministarstvu zahtjev za početak rada najkasnije tri mjeseca prije planiranog početka rada škole, i to uz uvjet da ima privremeni statut, popis stručnih osoba potrebnih za izvođenje programa obrazovanja, podatke o prostoru i opremi te načinu njihova osiguranja, dokaze o ispunjenosti tehničkih, zdravstvenih i ekoloških uvjeta za obavljanje djelatnosti, mišljenje mjerodavne međunarodne udruge, odnosno organizacije ako škola radi prema međunarodnom programu ili programu alternativne škole, dokaze o ispunjavanju uvjeta utvrđenih posebnim propisima ako srednja škola provodi program nautičkog ili brodostrojarskog smjera (st. 3.).
Ali on se poziva na EU direktivu o uslugama u kojoj piše da se ne smije uvjetovati minimalni broj zaposlenika (tj. više od jednoga) za pružanje određene usluge. Štoviše, smatra da su vlasnici škola slobodni sami procijeniti koliko im stručnih osoba treba za izvođenje kvalitetnih obrazovnih programa. Za to, kaže, ne treba propis jer i praksa sama pokazuje, a i zdrava logika, da je za pružanje takve usluge potrebno zaposliti više od jedne osobe. Prema njegovu mišljenju, lako je javnoj školi nametnuti tu obvezu jer se financira iz državnog proračuna, a privatna škola financira se iz uplata školarina njezinih učenika, što je, pojednostavnjeno rečeno, privatni kapital. Ali moj sugovornik naglašava da taj kapital nije standardan, nego ovisi o interesu učenika (i roditelja), želeći mi objasniti da nema unaprijed pripremljen novac za taj projekt, barem ne u cijelosti.
Nije samo privatni interes
Najspornijim smatra to što se traži dokaz o zaposlenom kadru i prije početka rada škole jer su to, prema njegovu mišljenju, nepotrebni financijski troškovi. Nema pravo jer tu nije riječ o klasičnome privatnom biznisu, nego o ustanovi koja treba obrazovati i odgajati buduće naraštaje, što je u nacionalnom interesu, a ne privatnom. Osim toga, svaki poduzetnik koji pokreće posao, barem mislim da je tako, mora uložiti svoj novac (ili dignuti kredit) da bi startao, pa tako i vlasnik privatne škole. Taman posla da traži profesore od trenutka kad počinje škola, pa djeca bi već u startu bila na gubitku. Uostalom, i vlasnici ljekarni moraju biti magistri farmacije ili zaposliti magistre farmacije, kao i vlasnici raznih klinika koji moraju prije početka rada zaposliti liječnike. Pa neće ih, valjda, pregledavati oni koji s tim nemaju veze. 
POST SCRIPTUM
Prije nekoliko godina pisao sam o tome kako jedna privatna škola obrazuje učenike. Unatoč i tada postavljenim uvjetima, kako mi je rekao jedan njezin zaposlenik, škola je bila kadrovski neadekvatno popunjena. Primjerice, neki su profesori za slabu plaću predavali i do pet predmeta (što mi je bilo nevjerojatno) jer je vlasnicima te škole primaran bio profit. Osim toga, profesori ne samo da nisu smjeli rušiti učenike, nego su im najčešće morali davati ocjene koje su sami učenici željeli, inače bi bili pozvani k ravnatelju. Zato i jesam pomalo skeptičan prema privatnim školama iako ne isključujem mogućnost da ima i dobrih – i zato jesu potrebni oni zakonski uvjeti iz glavnog teksta iako nisu jamstvo kvalitete nastave.