Tijekom razgovora Liderova novinara i vlasnice jednoga kafića u Sloveniji ušla je inspektorica. Razgovor njih dviju bio je ljubazan i profesionalan, vlasnica kafića bila je potpuno smirena dok je inspektorica pregledavala dokumentaciju. Nakon desetak minuta zahvalila je i otišla
Bio sam u Sloveniji nekoliko dana protekli tjedan te svratih najprije do Bleda. Zanimalo me ima li turista, a pošto jedva pronađoh smještaj u jednom hotelu, time dobih i odgovor. Ipak, tema ove priče nije turizam, nego inspekcija, koja je u Sloveniji vrlo agilna. Naši bi poduzetnici rekli bezobrazno agilna.
No sudeći prema priči vlasnice kafića, u Sloveniji o inspektorima nemaju baš tako ružno mišljenje. Ušao sam u njezin mali kafić da se okrijepim espressom kad već nema meni najdraže turske kahve (to je za mene jedna od najvećih mana putovanja). No volim ja i espresso i dok sam ga onako s guštom srkao, ćaskao sam s vlasnicom. Teme su se same otvorile već kada sam ušao. Došla je do mene i umjesto da me pita što ću popiti, zatekla me pitanjem imam li covid-potvrdu. Ipak, brzo se snađoh, otvorih aplikaciju na mobitelu, pokazah joj barkod (ili kako se već to zove), ona ga skenira i onda me upita što ću popiti. Pritom sam joj morao pokazati i osobnu iskaznicu da dokažem da je to zaista moja potvrda.
Obostrana ljubaznost
Naručih i upitah je kako su ugostitelji primili tu obvezu da kontroliraju covid-potvrde gostiju. Kaže mi da nisu bili najsretniji, ali shvatili su to kao obvezu. Osim toga, htjeli – ne htjeli, dodaje, inspekcija često dolazi i nikad ne znaju kad će banuti. Nije prošla ni minuta kadli u kafić uđe jedna dama i nastavi ravno do šanka. Moja sugovornica pozdravi je na način koji pokazuje da se očito znaju, gospođa iz torbe izvadi neke papire i počne razgovor njih dviju. Inspektorica! – zaključih, kao da smo je zazvali. Iako zaista nisam tip koji naćuli uši da bi čuo priču za susjednim stolom, taj put sam baš pozorno slušao njihov razgovor. Primijetio sam da su obje bile ljubazne, ali i profesionalne. Vlasnica kafića joj je pokazivala dokumente, inspektorica je nešto pisala. Nakon desetak minuta pozdravile su se i inspektorica je otišla.
Baš sam pažljivo promatrao hoću li vidjeti neki inspektoričin znak da traži mito, ili što već, no zaključio sam da ne traži ništa (ili taj znak nisam prepoznao). Ipak, vjerujem da je sve bilo čisto, i zbog razgovora koji se nastavio s vlasnicom kafića.
Pitam je koliko joj često dolaze inspektori, odgovara gotovo svaki tjedan jedan. Ovaj put nije bila inspektorica u čijoj su nadležnosti covid-potvrde, već minimalno-tehnički uvjeti za rad kafića, sanitarije i sl. No iako je razgovor njih dviju bio vrlo ljubazan, vlasnica mi kaže da su inspektori u Sloveniji zapravo vrlo strogi. Ali dodaje da se ne boji inspekcije jer sve radi prema propisu. Kako ona, tako i njezini kolege i kolegice. 'Bune li se ljudi zbog učestalosti i strogosti inspektora', pitam je, a ona mi kaže da se ne bune. Propisi su jasni, nisu takvi da ih netko ne može ispuniti i tko ih se drži, nema razloga ni za strah ni za protivljenje. Naprotiv, dodaje, nema ništa protiv da inspektori kontroliraju rad poduzetnika, jer se na taj način eliminira nelojalna konkurencija.
Tako je to oduvijek
Doduše, dogodi se da inspektori nađu neki nedostatak, primjerice da nije baždaren protupožarni aparat, no bez iznimke svaki bi put dali nalog da se nedostatak otkloni u određenom roku, a ako se ne otkloni, kaznili bi poduzetnika. Pitam je otkad je ta praksa u Sloveniji, odgovorila mi je da je tako oduvijek. Moja sugovornica smatra da je to korektno, pa tko ne otkloni, treba platiti 'masnu' kaznu, a ja se sjetih da se mi u Lideru već dugi niz godina zalažemo za takvu praksu u Hrvatskoj.
Mislim da je ovdje u pitanju i razlika u poduzetničkoj kulturi. Daleko od toga da je u Sloveniji sve idealno i da nema korupcije, ali imam osjećaj i od ranije da je u njihovoj poduzetničkoj kulturi veća svijest o tome da treba poštovati propise i da inspektore doživljavaju kao nužno zlo, dok, ruku na srce, u Hrvatskoj inspektore najprije vidimo kao neprijatelje, umjesto da s njima pokušamo stvoriti neki bolji odnos, kao u slučaju moje sugovornice. Naravno, isto vrijedi i za drugu stranu, inspektore, koji moraju pokazati više kooperativnosti prema poduzetnicima, pritom jasno stavljajući do znanja da ih mito ne zanima. 
POST SCRIPTUM
U Sloveniji kamo god da uđete, u trgovinu, benzinsku crpku, bilo koji privatni objekt, morate najprije pokazati covid-potvrdu. Čak i ako sjedite na terasi kafića. Ako pak točite gorivo bez covid-potvrde, pričekat ćete ispred vrata i zaposlenik će vam donijeti račun koji ćete platiti. To su mnogo strože mjere nego u Hrvatskoj, ali iako je i slovenska javnost podijeljena, ni izbliza nema takvih bundžija kao u Hrvatskoj. Jednostavno, svi su prihvatili da je to sad obveza.