Zakonom o poljoprivrednom zemljištu svaki JLS može samovoljno i bez objektivnih kriterija smanjiti maksimalnu površinu za zakup i tako uništiti postignutu sadašnju poljoprivrednu proizvodnju odnosno onemogućiti njezin daljnji razvoj
I u ovom bih broju još malo o mogućim neustavnostima Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Prošli put naveo sam mišljenje odvjetnika Ivice Crnića, kojeg sam kontaktirao nakon što je na skupu u organizaciji Društva agrarnih novinara Hrvatske upozorio na mogući problem. Sada bih prenio njegovo mišljenje o neograničenoj moći jedinica lokalne samouprave (JLS) u raspolaganju državnim poljoprivrednim zemljištem.
Dakle, JLS-ovi i Grad Zagreb određuju, prema Zakonu, u svom programu ograničenje maksimalne površine koja se može dati u zakup pojedinoj fizičkoj ili pravnoj osobi. Za vrijeme ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine (SDP) ovlast za davanje u zakup od JLS-ova preuzela je država, a onda je također bivši ministar Tomislav Tolušić tu ovlast vratio JLS-ovima.
Sada je to pravi nered, rekli bismo, o čemu smo pisali i u drugim tekstovima, ali Crnić ovdje upozorava na moguću protuustavnost tih odredbi, iako pretpostavlja (kao i ja) da su pisci zakona imali dobru namjeru, ali nisu sagledali sve posljedice takvog prijenosa ovlasti. Crnić upozorava da unatoč disperziji ovlasti 'Zakon ne sadržava nijedan objektivan kriterij, mjerilo ili pravni standard ograničenja maksimalne površine koja se može dati u zakup', a što daje neograničenu moć tijelima JLS-ova da raspolažu poljoprivrednim zemljištem.
Pravna nesigurnost
Već sama ta činjenica, kad dobro razmislimo i sjetimo se koliko je još uvijek u našem društvu korupcija važna karika u djelovanju, tjera nas da saslušamo što ima za reći Crnić.
– Na temelju ZPZ-a svaka jedinica lokalne samouprave može, dakle, samovoljno i bez objektiviziranih kriterija smanjiti maksimalnu površinu koja se može dati u zakup pojedinoj fizičkoj ili pravnoj osobi na način da usitni sada postojeće parcele i uništi postignutu sadašnju poljoprivrednu proizvodnju, odnosno onemogući njezin daljnji razvoj. Riječ je o diskrecijskom pravu bez granica. To stvara potpunu pravnu nesigurnost i neizvjesnost, a otvara i mogućnosti diskriminacije, tj. nije u suglasju ni s ustavnim načelom jednakosti svih pred zakonom u smislu čl. 14. st. 2. Ustava. To nije u skladu ni s najvišom ustavnom vrednotom, vladavinom prava – naglašava Crnić.
Navodi primjer poljoprivrednika koji u zakupu ima 200 hektara poljoprivrednog zemljišta, koji može izgubiti 150 hektara zbog arbitrarne (samovoljne) jednostrane, ničim obrazložene odluke JLS-a koja smatra da se u zakup pojedinom poduzetniku smije dati najviše 50 hektara, a posljedice bi mogle biti gašenje tvrtke i gubitak radnih mjesta, i tu nema razlike je li riječ o maloj ili velikoj tvrtki.
Osim toga, upozorava Crnić: – Valja imati na umu da se nemali broj ljudi koji su članovi tijela lokalne samouprave i sami bave poljoprivredom i imaju interes doći u zakup poljoprivrednog zemljišta u koje su dosadašnji zakupnici ulagali i oplemenili ga. A to je uzrok mogućeg sukoba interesa.
Nadzora gotovo nema
Prije nego što je donesen Zakon (u veljači 2018.), pitao sam tadašnjeg ministra Tolušića koja je svrha vraćati ovlasti JLS-ovima koji su se i prije pokazali neučinkoviti, a on mi je rekao da su u novoj verziji uveli razne osigurače (Ministarstvo, represivni aparat…). No Crnić tvrdi da tim zakonom nije uređen ni objektivni kriterij za nadzor nad donošenjem odluka o programu koji donose JLS-ovi. Naglašava da su odluke JLS-ova samo formalno podvrgnute nekoj vrsti županijskog nadzora odnosno onog Ministarstva poljoprivrede.
– Zašto kažem da je to samo formalno? Zato što ni u odnosu na ta, uvjetno rečeno, nadzorna tijela taj zakon nema objektivnih kriterija, mjerila i pravnih standarda na osnovi kojih bi ta tijela smjela odrediti maksimalne površine koje se mogu dati u zakup pojedinoj fizičkoj ili pravnoj osobi. I u toj kvazinadzornoj fazi postupka postoje neograničene diskrecijske ovlasti, odnosno mogućnost daljnje samovolje u odlučivanju, tj. također se povređuje pravna sigurnost kao bitna sastavnica vladavine prava – objašnjava Crnić.
POST SCRIPTUM
Crnić podsjeća na sljedeće: – Ustavni sud, ali i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, ističe da bi bilo suprotno vladavini prava da zakonsko diskrecijsko pravo dano primjenjivačima (ovdje tijelima jedinica lokalne samouprave) bude izraženo u odredbama koje sadržavaju neograničenu moć (Ustavni sud, U-I-659/1994 i druge odluke od 15. ožujka 2000.). Upravo ta neograničena moć dana je donošenjem Zakona o poljoprivrednom zemljištu. To je, ustavnopravno gledajući, nedopušteno.