Čovjek je prije šesnaest godina podnio tužbu i doživio čak i ono što se rjeđe događa – s Vrhovnog suda predmet je vraćen na županijski, a nakon toga na prvostupanjski. Ustavni sud odlučio je da se presuda mora donijeti u roku od šest mjeseci
Pročitao sam u Narodnim novinama iz prosinca prošle godine odluku Ustavnog suda kojom se naređuje Općinskom radnom sudu u Zagrebu da (napokon) donese presudu vezanu uz tužbu zaposlenika koji je zbog povrede na radu tužio poslodavca. Ustavni sud dao je rok od šest mjeseci da se mora donijeti presuda za slučaj koji je pokrenut još davne 2004., dakle prije šesnaest godina.
Ne želim generalizirati jer vjerujem da ima sudaca koji savjesno rade svoj posao, no ovaj slučaj pokazuje da u hrvatskim sudovima još ima problema, i to velikih, s donošenjem sudskih odluka u razumnom roku. Potvrđuju nam to relativno česte objave odluka Ustavnog suda u Narodnim novinama (dakle, nije samo ova u pitanju) u kojima se potvrđuje strankama da su oštećene dugotrajnošću sudskih postupaka, što mogu potvrditi svi oni koji redovito čitaju to službeno glasilo RH. I, moram reći, od svih dosadašnjih odluka Ustavnog suda vezanih uz dugotrajnost sudskih postupaka koje sam čitao nisam naišao ni na jednu u kojima piše da stranka u postupku nije oštećena. Dakako, ostavljam mogućnost da sam neku i propustio.
Put oko sudova za 5000 dana
U konkretnom slučaju čitatelj ne može a da se ne sažali nad čovjekom koji se požalio Ustavnom sudu (poštovao sam njegovu želju da mu se ne spomene ime iako je ono objavljeno u Narodnim novinama) jer, kako se može vidjeti, prvostupanjski sud propustio je godinu i četiri mjeseca nakon primitka tužbe odrediti prvo ročište za glavnu raspravu.
Ali to nije sve: sud nije dostavljao nalaze i mišljenja vještaka strankama u razdoblju duljem od osam mjeseci nakon što mu ih je vještak uredno urudžbirao. Promijenili su se i suci, pa se postupak morao vratiti na početak. Slučaj je zanimljiv jer je nakon mnogo vremena došao do Vrhovnog suda koji je (nakon tri godine!) preinačio dio odluke i vratio ga na županijski sud, a na kraju je sve opet (da ne objašnjavam složenost cijelog predmeta) vraćeno na početak jer je predmet preuzeo prvostupanjski sud.
Pritom je županijski sud odredio da prvostupanjski sud osim nalaza vještaka ispita i stranke u postupku, a kako je iz nekog razloga sudac zaboravio ispitati stranke u postupku na ročištu, morao je ponovno sazvati ročište, što je doista bilo zamorno jer je jedan od prigovora koje je Ustavni sud prihvatio kao opravdane bio i taj da je prošlo mnogo vremena ne samo od zaprimanja mišljenja vještaka do njegove dostave strankama nego i do sazivanja ročišta. Pritom, kaže Ustavni sud, nisu postojale objektivne zapreke da se toliko odugovlači jer su stranke u postupku i sudski vještaci redovito izvršavali obveze koje im je sud odredio.
To je, ako to mogu tako napisati, ekstremno skraćena verzija onoga što se događalo u posljednjih šesnaest godina. Bez obzira na to hoće li tužitelj na kraju pobijediti na sudu, bojim se da će se više osjećati kao kažnjenik.
Posljedice i prije presude
Dopuštam da sam u ovakvim slučajevima prilično osjetljiv pa da možda i preuveličavam problem jer sam i sâm iskusio dvadesetogodišnje povlačenje po sudovima u jednom slučaju te tridesetogodišnje u drugom slučaju; oba su lani privedena kraju. Pa iako je moja obitelj dobila parnicu u oba slučaja, uvjeravam vas da nije bilo nikakve euforije. Trideset godina ili pak 'samo' šesnaest u ovom slučaju o kojem je odlučio Ustavni sud toliko psihički iscrpi čovjeka da se na kraju pita, bez obzira na pobjedu: 'Je li meni ovo trebalo? Bi li bilo bolje da sam odustao?'
Posao sudaca sigurno nije lak i oni zaista ne smiju pokazivati osjećaje ni prema kojoj strani jer bi tako izgubili objektivnost. Ali to ne znači da ne bi trebali biti empatični prema objema stranama u postupku i shvatiti da njihova nemarnost već ima posljedice, kako vidimo iz ove priče, za te stranke i prije nego što su donijeli odluku koja od njih ima pravo. 
POST SCRIPTUM
Ustavni sud, kao što sam naveo, dao je rok od šest mjeseci prvostupanjskom sudu da donese presudu. Ali što ako prvostupanjski opet probije rok, odnosno hoće li sudac snositi posljedice? Mogao bi, ako bi se Državno sudbeno vijeće pozabavilo njime, no sudeći prema dosadašnjem iskustvu, vjerojatnije je da neće biti posljedica. Naime, Ustavni sud nema mehanizme (nije ni mjerodavan za to) da kazni suca koji ne provodi njegove odluke pa se čovjek kojem je potvrđeno pravo na suđenje u razumnom roku može samo nadati da će sudac u njegovu predmetu, potaknut autoritetom Ustavnog suda, zasukati rukave.