Posljednji slučajevi uhićenja vozača autobusa i slijepca, ali i imigranata, pokazuju da u Ministarstvu unutarnjih poslova moraju poraditi na izmjenama propisa kako bi se izbjeglo nehumano postupanje u slučajevima kad to uhićenici najmanje zaslužuju
Sparno je, a kako starim, sve teže to podnosim, no sam još daleko od onih koji se žale da im je nepodnošljivo. I nesretni vozač autobusa koji se prošlog vikenda prevrnuo na autocesti pokraj Slavonskoga Broda samo je nekoliko godina stariji od mene, no uza svu nesreću koja ga je snašla čovjek je, očito, proveo više od 24 sata u krvavoj košulji na ovoj sparini. Bojim se da je to samo jedan od nekih primjera koji pokazuju da u policiji ozbiljno moraju poraditi na humanijem tretmanu onih koje privedu.
Dakle, fotografije u medijima pokazuju da je vozač autobusa idući dan priveden na ispitivanje sucu istrage Županijskog suda u Slavonskom Brodu u košulji umrljanoj vidljivim kapljicama krvi. Ne treba biti Sherlock Holmes pa zaključiti da je čovjek više od 24 sata na sebi imao istu onu košulju u kojoj je bio u trenutku nesreće. Mogli su mu u policiji barem malo olakšati teško (pretpostavljam) psihičko stanje u kojem se našao i pitati ga želi li se istuširati, naći mu neku najobičniju čistu majicu, iako mu je, vjerujem, u tim trenucima to bila najmanja briga. I bez ovako teške sparine čovjek koji doživi takvu sudbinu počne se znojiti, a sparina koja nas je snašla u ponedjeljak bila je prilično teška.
Pitanje procjene
Osim toga, taj bi slučaj svakako trebao potaknuti razmišljanja o tome moraju li baš u svim situacijama uhićeni biti vezani lisicama. U Zakonu o policijskim postupcima i ovlastima piše da je policijski službenik ovlašten uporabiti sredstva za vezivanje radi sprečavanja otpora ili odbijanja napada usmjerenoga na policijskog službenika, bijega osobe i samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. U Pravilniku o načinu postupanja policijskih službenika navedeno je kako se veže uhićenoga, pri čemu postoje iznimke kao što su trudnice, osobe s invalidnošću, bolesni, stariji…, ako nisu nasilni. To pak znači da u svim drugim slučajevima uhićeni moraju biti vezani pa je policija očito postupila prema Pravilniku.
Međutim, mislim da Pravilnik treba korigirati tako da se uzme u obzir situacija u kojoj se uhićenik našao. U konkretnom slučaju vozaču autobusa, koji je, vjerojatno, u teškome psihičkom stanju, teško da bi palo napamet pružati otpor policajcima ili pobjeći. Kako je za Indexov portal izjavio stručnjak za sigurnost i bivši policijski kriminalist Željko Cvrtila, riječ je o teškome kaznenom djelu u prometu, ali da ne vidi zašto bi vozač bježao iako napominje da 'procjenu na kraju donosi policija'. No ponovit ću: u ovom slučaju nije bilo nikakve procjene, nego su policajci postupili u skladu s Pravilnikom. Zato mislim da bi ga trebalo korigirati tako da se ostavi prostor policajcima da kao stručne osobe procijene postoji li opasnost da uhićenik pruži otpor ili ozlijedi nekoga pri uhićenju i sprovođenju u zgradu radi ispitivanja.
Zabrinjavajuća pojava
U posljednje vrijeme svjedočili smo i nehumanu postupanju policije u slučajevima uhićenja imigranata iz arapskog svijeta koje je na ilegalan način vraćala u Bosnu (vidio sam neke pretučene imigrante u Bosanskoj krajini) i u slučaju slijepca koji je pogreškom uhićen umjesto druge osobe. To iživljavanje nekih policajaca (ne svih) za svaku je osudu, ali to nam govori i o tome da u policiji ima i onih kojima je humanost zadnja rupa na svirali. Jer ako je pretučen slijepac, pa makar bio kriminalac (a nije bio), to postaje zabrinjavajuće. Drugim riječima, sutra bilo koga od nas mogu privesti u policiju zbog nenamjerna prekršaja pa ćemo morati moliti Boga da padnemo u ruke onih policajaca koji će prije postupanja ipak ustanoviti jesmo li nekakvi nasilnici ili pak mirni i uplašeni ljudi koji su nesretnim slučajem završili u policiji.
Policijski je posao težak, policajci su slabo plaćeni, ali, ipak, u Ministarstvu unutarnjih poslova trebaju poraditi na izmjeni propisa i dodatnoj edukaciji kako bi se sačuvalo dostojanstvo barem onih uhićenika koji su nesretnim slučajem završili u policiji.
POST SCRIPTUM
Moj djed često mi je znao reći, dok je bio živ, da je najveća kazna za čovjeka ona kad ga počne progoniti njegova savjest. U teškim trenucima za vozača kojemu prijeti ozbiljna zatvorska kazna i ona još gora, da će ga zbog smrti desetero ljudi u prometnoj nesreći savjest mučiti do kraja života, policija je barem mogla sačuvati njegovo dostojanstvo u javnosti dok je bio izložen pogledima prolaznika, novinara i fotoaparata i mirno ga, nevezanoga, privesti u Županijski sud. Ovako, s krvavom košuljom koju je nosio više od 24 sata i s lisicama na rukama, njegovo je dostojanstvo ozbiljno narušeno, kao da je riječ o kriminalcu.