Grad Dubrovnik donio je Izmjene i dopune Odluke o komunalnom redu u roku od godinu dana od izglasavanja novog Zakona o komunalnom gospodarstvu. Poništio ih je Visoki upravni sud jer se morala donijeti nova odluka, a ne izmjene i dopune stare odluke
Pročitao sam presudu Visokoga upravnog suda nedavno objavljenu u Narodnim novinama kojom je ukinuta Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o komunalnom redu Grada Dubrovnika. Presuda mi je bila zanimljiva jer pokazuje da u našim javnim ustanovama i institucijama znaju praviti takve banalne gluposti da je to za ne povjerovati. Sud je ocjenjivao zakonitost tih izmjena i dopuna, odnosno dodani članak 36.a stavak 3. i 4. u već postojeću Odluku o komunalnom redu i presudio da je ta dopuna suprotna Zakonu o komunalnom gospodarstvu, iako su gradski oci tu dopunu donijeli baš na temelju tog zakona. Ali kojeg. Naime, novi Zakon o komunalnom gospodarstvu donesen je 27. srpnja 2018., a prema njemu jedinice lokalne samouprave trebale su u roku od godinu dana donijeti odluke o komunalnom redu.
Dvije pretpostavke
Gradski su oci htjeli uraditi sve u roku pa su 11 mjeseci kasnije (27. lipnja 2019.) donijeli spomenutu Odluku o izmjeni i dopuni Odluke o komunalnom redu. Međutim, originalna je Odluka (bez izmjena i dopuna) donesena još prije stupanja novog Zakona o komunalnom gospodarstvu (srpanj 2018.) i to na temelju starog Zakona o komunalnom gospodarstvu. Zato je Visoki upravni sud prihvatio tužbu nekih osoba i poništio tu odluku obrazlažući da 'ako novi zakon propisuje obvezu donošenja općeg akta za njegovo provođenje, nije dopušteno umjesto donošenja takvog općeg akta mijenjati odnosno dopunjavati opći akt donesen na temelju zakona koji je prestao važiti'.
Drugim riječima, umjesto izmjena i dopuna stare odluke donesene na temelju starog zakona, gradski su oci trebali donijeti novu odluku na temelju novog zakona. Mogu pretpostaviti što se dogodilo. Donesen je novi zakon, što znači da je dosta promijenjen u odnosu na stari zakon, inače bi baš u tom slučaju došlo samo do izmjena i dopuna zakona. Ali novosti koje su donesene trebalo je operacionalizirati u podzakonskim aktima u roku od godinu dana (očito je tu bilo posla, jer ima podzakonskih akata koji se moraju donijeti u roku od šest mjeseci), a nadležne službe koje su trebale pripremiti taj dokument vjerojatno su iz nekog razloga odgađale taj posao. Kad su došle u stisku s vremenom (nakon jedanaest mjeseci, mjesec dana prije roka), odlučile su napisati šlampavu verziju dokumenta nadajući se da se nitko neće pobuniti.
Ali jeste, pa je sve morao rješavati sud. Ako je to bilo tako, onda to govori dovoljno o tome da odgovorni ne rade posao kako treba, bilo iz lijenosti bilo iz nekog drugog razloga. No druga je pretpostavka još gora po njih. Moguće je da su odgovorni rekli otprilike ovako: 'Ma to ćemo lako riješiti izmjenama i dopunama već postojeće odluke, ne moramo se odmah baciti na to.' U tom je slučaju riječ o neznanju, koje je nedopustivo jer i pravno nepismena osoba, ako je pitate treba li se pisati novi podzakonski akt na temelju novog zakona ili dopuniti i izmijeniti stari, vjerujem da bi nakon kratkog razmišljanja rekla da se mora pisati novi akt.
Pokazatelj neodgovornosti
S obzirom na to da su neke osobe podnijele tužbu sudu zbog nezakonite odluke, pretpostavljam da su te osobe i upozoravale odgovorne da se to tako ne može raditi. Ali kako to kod nas biva, oni koji imaju moć često samo odmahuju rukom na takva upozorenja, misleći da se ništa mimo njihove volje ne može dogoditi. Ali evo, i ovaj primjer pokazuje da može. Pogotovo jer je to banalan primjer (iako ne mislim da je odluka o komunalnom redu banalna stvar) koji pokazuje kako se u nekim sredinama odgovorni odnose prema svojim obvezama. Kako se tek donose druge odluke koje su još važnije za građane i poduzetnike, možemo samo zamisliti. Na kraju, ovaj primjer govori da je, bez obzira je li riječ o nonšalantnosti ili neznanju, odgovornost nadležnih kod nas često nepostojeća. 
POST SCRIPTUM
Prije nepunih godinu dana u 'Pravdi' sam pisao o sličnom problemu u Općini Smokvica na Korčuli. U studenome 2017. donesen je Pravilnik o unutarnjem redu Jedinstvenoga upravnog odjela u kojem je pisalo da viši referent za lokalnu samoupravu, europske fondove i javnu nabavu radi na pola radnog vremena. Čovjek koji je obavljao posao referenta smatrao je da to nema smisla, jer posla ima i da mu se gradski oci osvećuju, pa je Visoki upravni sud taj pravilnik poništio. Ali ne zbog pitanja treba li referent raditi puno ili skraćeno radno vrijeme, nego zato što se prije donošenja Pravilnika nadležni nisu konzultirali s radničkim vijećem u skladu s člankom 150. Zakona o radu.