Općinski načelnik Smokvice na otoku Korčuli donio je pravilnik kojim se za jedno radno mjesto umjesto punoga propisuje pola radnog vremena. To je potaknulo zaposlenicu da tuži Općinu, a pravilnik je pao zbog banalnosti
Pročitao sam odluku Visokog upravnog suda kojom se poništava doneseni Pravilnik o unutarnjem redu Jedinstvenog upravnog odjela Općine Smokvica (na Korčuli) u kojem stoji da je za radno mjesto predviđeno nepuno radno vrijeme od četiri sata. Ne ulazeći u to tko ima pravo, odnosno je li takvo rješenje opravdano ili su u Općini htjeli napakostiti svojoj zaposlenici, i ovaj slučaj pokazuje da se odluke donose nestručno. Šire gledajući, potvrđuje da mnoge općine u Hrvatskoj nemaju kadrovski kapacitet za upravljanje.
Naime, Pravilnikom donesenim u ožujku 2017. bilo je predviđeno da viši referent za lokalnu samoupravu, europske fondove i javnu nabavu radi puno radno vrijeme, a u osporenom Pravilniku koji je donesen u studenom iste godine radno je vrijeme skraćeno 'iako prema mišljenju podnositeljice zahtjeva za to nema nikakvog opravdanja. Štoviše, iz prijedloga proračuna Općine za 2018. s projekcijom za 2019. i 2020. proizlazi da se poslovi toga radnog mjesta neće smanjivati, već povećavati.'.
Il' je češanje il' je lupanje
Sud je zatražio da mu se dostave dva dodatna dokumenta od kojih je jedan dostavljen, a drugi, u kojem je trebalo stajati da je provedeno savjetovanje s Radničkim vijećem, u skladu s člankom 150. Zakona o radu iz Općine Smokvice, nije. Sud je to evidentirao, a pitanje zašto nije dostavljen službeni dokument na zahtjev službenog tijela (suda) ne treba ni postavljati. Naravno, nitko nije zaboravio poštom poslati dokument, nego tog dokumenta nije ni bilo.
Mogu zamisliti dvije reakcije mjerodavnog u smokvičkoj općini koji je pisao Pravilnik: ili se snažno lupio dlanom po čelu psujući sâm sebi zašto to nije napravio ili se zbunjeno počešao po glavi pitajući se: 'Kakvo sad savjetovanje s Radničkim vijećem traži sud?' Ako je riječ o lupanju čela dlanom, onda je to nemar jer je osoba koja je sudjelovala u izradi tog pravilnika, odnosno pročelnik ureda, morala znati da zakon traži savjetovanje s radničkim vijećem. Ako je riječ o češanju po glavi, onda je to neznanje jer osoba koja je sudjelovala u izradi Pravilnika, odnosno pročelnik ureda, ne zna svoj posao. U oba slučaja to znači da najodgovorniji nisu dobro radili svoj posao, pa ako čine propust u tako banalnom slučaju, kako li će tek donositi odluke za složenije slučajeve? Dakle, Općina Smokvica sudu nije dostavila dokaz da se konzultirala s Radničkim vijećem jer dokaz nije ni imala, pa je sud samo na temelju toga srušio Pravilnik koji je donijela. Koliko su ostali prigovori tužiteljice bili irelevantni, možda pokazuje stajalište suda u obrazloženju presude u kojoj piše:
'Neovisno o prigovorima podnositeljice zahtjeva glede forme obrazloženja prijedloga Pravilnika, koji nisu osnovani, jer forma obrazloženja prijedloga nije propisana, i neovisno od prigovora vezanih za sadržaj obrazloženja prijedloga Pravilnika, koji ne mogu utjecati na pravo pročelnika da sukladno svojoj ovlasti predlaže i argumentira sadržaj Pravilnika o unutarnjem redu, ovaj Sud ocjenjuje da je osporeni Pravilnik nesuglasan s odredbom članka 3. stavka 1. i 3. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi u vezi s odredbom članka 150. ZR-a.'
Davno iznesene teze
Ne želim ulaziti u opravdanost takve odluke jer u odgovoru na tužbu tužiteljice općinski načelnik odgovara da je ona opravdana zbog smanjenog opsega posla na tome radnome mjestu (iako tužiteljica tvrdi suprotno). Ali općinski načelnik trebao bi postaviti pitanje odgovornosti onih koji su mu takvu odluku predložili i vlastite odgovornosti jer, ako ništa drugo, troškove toga sudskog postupka platit će porezni obveznici iz Smokvice. Taj nam, uvjetno rečeno banalni, primjer potvrđuje još nešto – davno iznesenu tezu mnogih u ovoj zemlji da većina od petstotinjak općina i gradova nije kadrovski osposobljena za upravljanje lokalnim poslovima. 
POST SCRIPTUM
Nedavno sam u 'Pravdi' pisao o sličnom slučaju poduzetnika koji je donio pravilnik o radu a da se nije konzultirao s radničkim vijećem. Podsjećam, inspektor koji je uočio propust upozorio je poduzetnika na dva propusta, koje je taj ispravio, pa nije bilo razloga za kažnjavanje (srećom, i inspektor je bio širokih pogleda). Riječ je o malom poduzetniku koji nema svoju pravnu službu koja će ga upozoriti na potrebne radnje u donošenju neke odluke, pa nije ni čudo što je pogriješio. No što ćemo s lokalnim samoupravama koje imaju svoje pravnike, a opet naprave i banalne propuste kao u slučaju Općine Smokvica?