Ustavni sud proglasio je neke odredbe Zakona o poljoprivredi neustavnima jer ne omogućuju poljoprivrednicima kojima je odbijen zahtjev za novac iz EU fondova da potraže zaštitu na sudu. O tome smo u Lideru pisali, ali kolumnista je na trenutak uzdrmalo vlastito stajalište
Želio sam još prije tri broja pisati o odluci Ustavnog suda o neustavnosti odredbi Zakona o poljoprivredi, ali nametale su se druge teme, pa tek sad pišem, priznajem, i iz osobnog razloga, jer je ta odluka Ustavnog suda i za mene zadovoljština. Ukratko, Ustavni je sud odlučio da su čl. 15., st. 4. i čl. 67., st. 2. neustavni jer ne omogućuju poljoprivrednicima kojima je odbijen zahtjev za novac iz, primjerice Fonda za ruralni razvoj, potražiti zaštitu na sudu. U spomenutim člancima piše da odluke o dodjeli novca iz Fonda koje donosi Agencija za plaćanja u poljoprivredi nisu upravni akti. Zbog toga je poljoprivrednike koji su se smatrali oštećenim Upravni sud odbio – jer nije riječ o upravnom aktu.
I skromna logika bila je dovoljna
Prije dvije i pol godine pisao sam o tome smatrajući da takve odluke moraju biti upravni akti, o čemu sam se konzultirao s jednim našim istaknutim pravnikom (namjerno ne navodim ime, bit će vam kasnije jasno zašto). Rekao mi je da je takav propis skandalozan jer o novcu EU (ili nas poreznih obveznika) konačnu odluku zapravo donosi političar, a ne sud. Doduše, poljoprivrednici su se imali pravo obratiti Povjerenstvu za prigovor Ministarstva, ali to je nešto sasvim drugo, odnosno o prigovoru odlučuje Ministarstvo, o odluci koju je donijela njegova Agencija. Tada sam pretpostavio da je takva isključivo politička odluka da dodjela novca iz Ruralnog razvoja nije upravni akt donesena (još 2011.) zato da se skrati procedura jer bi svatko mogao podnijeti tužbu Upravnom sudu.
Ima tu logike jer sudovanje može zakomplicirati stvari, pogotovo ako sud na kraju presudi da poljoprivrednik ima pravo, a ne Agencija, odnosno Ministarstvo. Ali upravo zbog te moguće nepravde bolje je omogućiti poljoprivrednicima da stvari istjeraju na čistac, pa makar to državu stajalo dodatnog novca.
Ponavljam, iako sam čak i svojom preskromnom bosanskom logikom došao do zaključka da je riječ o nepravdi prema poljoprivrednicima, ohrabrilo me je to što takvo stajalište ima naš pravni stručnjak i to sam sve lijepo napisao. A onda je nekih mjesec ili dva kasnije stigao mail od meni inače dragog čitatelja koji je do tada hvalio moje tekstove. Taj put pak, iako vrlo pristojan, dosta je odrješito upozorio da nemamo pravo što tvrdimo da odluke o dodjeli EU novca moraju biti upravni akti. Nije prozvao mene direktno, nego pravnog stručnjaka, ujedno tvrdeći da je svoj radni vijek proveo baš u državnoj upravi, ali upozorio je da snosim odgovornost jer sam zauzeo takvo stajalište.
Ustavno jamstvo na žalbu
Moram priznati, dok sam čitao njegovo pismo prije otprilike dvije godine, oblio me hladan znoj. 'Zar sam to napisao glupost?!' sto puta sam se pitao, ujedno se stalno vraćajući na stajalište pravnog stručnjaka. Čuo sam se sa svojim vjernim čitateljem i dogovorili smo kavu jer sam baš to htio raspraviti i na kraju, argumentira li mi da nisam imao pravo (kao ni pravni stručnjak), bio sam spreman cijelu kolumnu posvetiti tomu. Ali znate kako je, danas, sutra, sljedeći tjedan, pa se onda zaboravi na to, pa opet… na kraju se nismo našli i to je otišlo u zaborav.
Moja zadovoljština nije u tome što bih mogao pomisliti da sam svojim tekstom prije dvije i pol godine utjecao na odluku o tom problemu, jer znam da to uopće nije tako. Zadovoljština je u tome što, čini se, ipak nisam napisao glupost, iako se to svakom novinaru može dogoditi. Posljednjom odlukom Ustavni sud naredio je vlasti da do 1. ožujka zakonski omogući poljoprivrednicima da se obrate i sudu. Doduše, ostalo je nejasno u odluci Ustavnog suda (a na nejasnoće su u izdvojenom mišljenju ukazali i ustavni suci Lovorka Kušan i Goran Selanec) mora li odluka Agencije za plaćanja biti upravni akt ili ne mora. No mnogo je važnije da se Ustavni sud pozvao na čl. 18. i 19. Ustava kojima se jamči pravo na žalbu i sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih propisa tijela koje imaju javne ovlasti, čemu ne može biti zapreka ni spomenuta dvojba, što je, zapravo, i bila intencija moga tadašnjeg teksta.
POST SCRIPTUM
Ova je odluka Ustavnog suda važna i zbog toga što se davanjem prava poljoprivrednicima da tuže državu ne usporava provedba odluke Agencije za plaćanja u poljoprivredi i eventualno njezine potvrde od Ministarstva poljoprivrede. Do sada je država donosila odluke i nije je bilo briga što će o tome misliti drugi. Sad će i sud moći reći što misli, a novac će se ionako isplaćivati nakon odluke, jedino poslije prijeti opasnost da sud presudi isplatu štete oštećenom iz državnog proračuna.