Vlade su se prema veledrogerijama ponašale kao da ih nije briga, računajući na osudu javnosti ako bi bolnice ostale bez lijekova. Preostaje im tužiti državu, ali slučaj kredita u švicarcima pokazao je da čak ni bankama to nije jednostavno
Veledrogerije su ponovno upalile alarm preko HUP-a najavljujući obustavu lijekova zbog duga države, koji je sada već narastao na 4,2 milijarde kuna. Neki će možda pomisliti da se ne trebamo o tome brinuti jer je farmaceutska industrija u svijetu moćna, ali ovdje je ipak riječ ponajprije o trgovcima i distributerima lijekova koji, istina, dosta zarađuju, ali je očito da nemaju toliki utjecaj kao što ga imaju proizvođači lijekova.
Štoviše, meni se čini da u ovom slučaju država svih ovih godina otkako je dug počeo rasti veledrogerije udara ispod pojasa zloupotrebljavajući njihovu dosta neugodnu poziciju. Naime, već neko vrijeme, s kratkotrajnim prekidima, slušamo kako će veledrogerije prekinuti isporuku lijekova bolnicama ako im država ne podmiri barem dio duga. Onda se održe sastanci, dogovori se nešto, međutim, nakon nekog vremena priča se ponavlja. Imam osjećaj da su se sve vlade, suočavajući se s ovim problemom, ponašale tako kao da ih boli briga za dug, računajući na osudu javnosti ako bi bolnice ostale bez lijekova. Praktično bi veledrogerije bile optužene da su zbog svoga materijalnog interesa (stjecanja dobiti) spremne pogaziti humane principe ne omogućavajući bolesnim ljudima da se izliječe.
Opasno razmišljanje
Iako to nitko dosad, koliko znam, nije na taj način direktno rekao, uvjeren sam da se upravo na taj način razmišlja u Vladi. A to je vrlo nekorektno, rekao bih čak i opasno razmišljanje, jer optužiti nekoga da je zbog materijalne dobiti spriječio ljude da se izliječe može izazvati nepredviđene reakcije pojedinaca koji izgube svoje najmilije, pa čak javni linč prokazanih krivaca. S druge strane, uvjeren sam da menadžere veledrogerija čak i manje brine javna osuda zbog eventualne obustave isporuke lijekova, koliki im je problem njihova savjest ako bi povukli takav drastičan potez.
Zato se dosad prijetnje obustavom isporuke, vjerujem, nisu ostvarile, a kada su u dosadašnjim vladama shvatili da će se veledrogerije teško odlučiti na takav potez, znali su da su uvijek korak ispred njih. Doduše, događale su se kratkotrajne obustave isporuka, i to samo pojedinim bolnicama, ali to je više bila demonstracija veledrogerija nego što je ozbiljno naštetilo bolnicama, koje su u tim trenucima ipak imale nešto zaliha. I sada opet prijete da će biti prisiljeni na parcijalnu opskrbu lijekova, ali ipak naglašavaju da neće biti restrikcija. Napominju da veledrogerije jedva funkcioniraju, uz pomoć kredita, kako bi, između ostalih, podmirile i svoje obveze prema državi. No država nije spremna čak ni prelomiti dio duga priznavajući im uplatu poreza i doprinosa. Drugim riječima, kako kažu u veledrogerijama, državi svaki mjesec plaćaju sve što trebaju, a ista ta država njima ne plaća ili jako kasni s plaćanjem.
Vlada bi se trebala uozbiljiti
Naravno, veledrogerijama ostaje mogućnost tužbe i gotovo sigurno možemo reći da bi pobijedile na sudu. Samo, pitanje je kada bi presuda bila pravomoćna, a, s druge strane, jasno je da im se ne da ići u rat s državom – poslovnim partnerom od čije poslovne suradnje ovise. Da je tome tako, vidi se i po tome što su i banke, koje su utjecajnije od veledrogerija, pristale na kompromis povlačeći tužbu protiv države pred arbitražnim sudom u Washingtonu i pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, tražeći odštetu za konverziju kredita u švicarskim francima u eurske kredite.
Dakle, čak ni one nisu htjele protiv države ići do kraja. Mislim da bi se u Vladi trebali ozbiljno uhvatiti ukoštac s tim problemom i donijeti plan isplate duga veledrogerijama. Ako je istina što kažu, nije korektno da veledrogerije žive na kredit jer su već time oštećene, a nije korektno ni pogoršavati njihovu poziciju prijetnjom, doduše do sada neizrečenom, ali jasnom, moralne osude ako prestanu isporučivati lijekove.
POST SCRIPTUM
Prije nekoliko brojeva pisao sam o tome da se ugostiteljima dopusti prodaja 'kave za van' kao što i restorani prodaju hranu, jer nema opasnosti od okupljanja ljudi. Od ponedjeljka su kafići otvoreni i mislim da je to dobro, ali je ispalo, čini se, onako kako sam tada i predvidio – upitno je koliko će im se isplatiti prodavati kavu te ćemo vidjeti hoće li svi otvoriti kafiće. To se zaista i dogodilo, neki jesu počeli prodavati 'kavu za van', neki nisu jer im se ne isplati, a dogodilo se da je Nacionalni stožer civilne zaštite donio dobru odluku koja više koristi njemu nego ugostiteljima. Pitanje je pak zašto to odmah nije dopustio.