Nedjeljni predsjednički i parlamentarni izbori u Turskoj unaprijed se opisuju kao najvažniji u posljednjih nekoliko desetljeća. Ili barem najvažniji u posljednja dva desetljeća, od proljeća 2003. kad je relativno mladi, 49-godišnji gradonačelnik Istanbula Recep Tayyip Erdoğan na velika vrata ušao na nacionalnu političku pozornicu i ostvario svoju prvu veliku izbornu pobjedu postavši predsjednik turske vlade.
U sljedeća dva desetljeća nestala je Atatürkova Turska, sekularna država koju je Mustafa Kemal Atatürk utemeljio nakon turskog poraza u Prvome svjetskom ratu i urušavanja Osmanskog Carstva, čiji su nikad dostignuti uzor bile europske sekularne republike s demokratskim državnim ustrojstvom, onoliko koliko to unutarnji turski kontekst dopušta.
Neproglašeni islamski sultanat
Politički islamist Erdoğan u startu je prezirao demokraciju, a Atatürkovu Tursku doživljavao kao zapadnjačko ponižavanje nekada slavnog Osmanskog Carstva. Osvojivši vlast u uvjetima tadašnje ruinirane turske ekonomije i na krilima globalnog pokreta ‘novog islamskog buđenja‘, započeo je ostvarenje svoga strateškog cilja – obnove utjecaja nekadašnjega Osmanskog Carstva.
Počeo je s osvajanjem institucija: ponajprije vojske kao uporišta Atatürkovih sljedbenika, zatim policije i pravosuđa; dakako, i medija. Rezultat su bile islamizacija države i uspostava potpune kontrole nad društvom. Zatim je počeo izvoziti neoosmanizam, doktrinarno elaboriran u knjizi ‘Strategijska dubina‘ njegova tadašnjeg suradnika i partnera Ahmeta Davutoğlua. Najprije u države koje su nekada bile dio neoosmanskog carstva ili ciljevi njegovih ratnih pohoda. Njegova baza na Balkanu postala je BiH (koju mu je, uostalom, Alija Izetbegović u islamističkoj maniri ‘ostavio u amanet‘), a Hrvatska je jedna od država za ciljano širenje utjecaja.
Neoosmanski projekt uspješno je upakirao u pravo na različitost pa je Europa u početku sa simpatijama gledala kako gđa Erdoğan dolazi u Vijeće Europe pokrivene glave. Za poslovni svijet neoosmanizam je upakirao u investicije (primjerice i na Jadranu). U segmentu kulturnog i političkog marketinga upakirao ga je u formu turskih televizijskih sapunica… EU je Erdoğanove osvajačke nakane počeo shvaćati ozbiljno tek u vrijeme prve migrantske krize, kad je pokazao da zapravo on drži ključeve migrantskih valova, a time i sigurnosti Europe. A SAD-u nije smetao sve do prije koju godinu, kad je počeo prkositi NATO-u.
Pitanje je sad mogu li i hoće li nedjeljni predsjednički i parlamentarni izbori završiti političku eru turskog predsjednika R. T. Erdoğana, koji je od Turske u proteklih dvadeset godina napravio neproglašeni islamski sultanat, a od sebe neproglašenog sultana? Odgovor ovisi o više varijabla. Prvo, je li se Erdoğanova diktatura dovoljno potrošila iznutra, ekonomski, politički, socijalno, da represiji usprkos narod želi političku promjenu? Odgovor je na prvi pogled – da.
Zapad nije pretjerano zainteresiran
Turska prolazi duboku ekonomsku i socijalnu krizu, katastrofalan potres u veljači ove godine razotkrio je dodatno disfunkcionalnost i korumpiranost Erdoğanove uprave pa su mnogi zapadni analitičari predviđali da je to njegov kraj. Ali ta kalkulacija ne uzima u obzir da je u Turskoj Erdoğan taj koji kreira i tumači stvarnost. Drugo je pitanje je li oporbeni savez šest stranaka okupljenih oko Kemala Kılıçdaroğlua (lijevi centar na turski način) ta alternativa koja može pobijediti Erdoğana. Iz zapadne perspektive odgovor je – da. Jer Kılıçdaroğlu nije konfliktan političar, želi vratiti Tursku među europske sekularne države, uključiv je prema Kurdima, nudi slobodu u državi u kojoj se zbog uvrede neproglašenog sultana ide u zatvor na neodređeno vrijeme…
Ali stvarnost u Turskoj tumači – Erdoğan. Do te mjere da čak može prije izbora, ili neposredno poslije, ako zatreba, strpati Kılıçdaroğlua u zatvor pod optužbom za povezanost s Kurdskom radničkom partijom (PKK), koju je proglasio terorističkom organizacijom. Treće je pitanje tko uopće želi da u ovome geopolitički neizvjesnom trenutku ode predvidivi neosultan Erdoğan i ustupi mjesto neizvjesnoj prodemokratskoj koaliciji.
Na Zapadu ne vidim pretjeran interes. Na Istoku još manje. Imajući na umu da Erdoğanove institucije broje glasove, da mogu kaznenim progonom eliminirati protivnike, čini mi se da ovo nije Erdoğanov kraj. Čak i ako, prema zapadnim brojenjima, izgubi izbore. Ali jest početak kraja. Jer čak i ako pobijedi na tako režiranim izborima, izazov neosultanata na zalasku neće nestati.