U nedostatku europskog vodstva nova (istočna) i mediteranska Europa okreću se i još će se više okretati prema Washingtonu i Londonu, od političke Europske unije prema političkom NATO-u. U hrvatskom bi interesu bilo da je već učinila taj korak u prestrojavanju
Europu je obuzeo strah od vruće političke jeseni. Vladajuće političke garniture uglavnom sa zabrinutošću (neke i s nadom!) broje desetke tisuća prosvjednika (navodno 70 tisuća) koji su prošle subote u Pragu zazivali smjenu premijera Petra Fiale i njegove vlade, ali i izlazak Češke iz NATO-a i Europske unije, uz vrlo ružne poruke ukrajinskim izbjeglicama. I to u vrijeme kada Češka predsjeda Unijom. Sličan model zajedničkih prosvjeda krajnje ljevice i krajnje desnice počinje se prakticirati i u više njemačkih gradova, ali zasad s mnogo skromnijim odazivom nego u Češkoj.
Za kraj rujna (između berbe grožđa i priprema za sljedeću poljoprivrednu sezonu) najavljeni su veliki prosvjedi u Francuskoj pa u Španjolskoj… I Hrvatska se vrlo rano pridružila tom prosvjednom trendu, jučerašnjim protuvladinim prosvjedom pred središnjicom HDZ-a u Zagrebu, a na valu najnovije plinske afere u Ini.
Zapravo, možda su Poljska i baltičke države (Estonija, Latvija i Litva) jedine u Europi u kojima vladajuće elite nisu osobito zabrinute zbog prosvjeda iako su im stope inflacije porasle već do dvadeset posto i iako je njihova zima oštrija od njemačke ili češke. Ali u njih je strah od Putina mnogo jači od straha od inflacije i slabijega grijanja.
Preventivno po Plenkovićevoj mjeri
Češki premijer Fiala odmah je nakon prosvjeda ujedinjenog ekstremno lijevog i ekstremno desnog političkog spektra prepoznao djelo Putinove propagande. I to jest na prvi pogled uvjerljivo objašnjenje iznenađujuće velikog odaziva na prosvjed i vrlo otvorenog proputinovskog svrstavanja prosvjednika. Međutim, ne vjerujem da je to i potpuno objašnjenje.
Naime, europskom političkom establišmentu također nije mrsko to širenje straha od Putinove destabilizacije EU uz poziv na ukidanje sankcija protiv Rusije. Ni proruski prosvjedni skupovi u Njemačkoj ne štete, a i u nastavku ne bi osobito štetili kancelaru Scholzu i njegovoj vladi. Naprotiv, olakšavaju mu zahtjeve za blaže mjere prema Rusiji i odgađaju pitanje njegove i ukupne njemačke političke odgovornosti za energetsku krizu i posljedičnu gospodarsku krizu u Europi.
Francuski prosvjedi pak već su tradicionalan korektiv vladajuće politike. Energetska kriza i inflacija dat će im, vjerojatno, dodatni zamah. Ali Putin nije primarni interes francuskih prosvjednika i nije izgledno da će odnos prema Rusiji potaknuti rušenje poretka. U Hrvatskoj su prosvjedi obično tek ispušni ventil, osim u slučajevima kad politički upravitelji iz sjene s pomoću prosvjeda pripremaju promjenu garnitura na vlasti, koje se, eto, u uvjetima kontroliranog višestranačja uredno izmjenjuju već tridesetak godina.
A kao posljedicu proizveli su kadrovski potpuno devastiranu političku arenu u kojoj je Plenković na nekoliko mandata dobio ulogu – Diva. Još nema jasnih naznaka o roku trajanja. I taj zagrebački prosvjed izgleda, barem u pripremi, kao da je spravljen preventivno, prema Plenkovićevoj mjeri.
Neočekivane hrvatske prilike
EU ima mnogo većih problema nego što je izgledan jesenski val prosvjeda. Prvo, izgubio je rusko-ukrajinski rat, koji je, zapravo, rat za novi geopolitički poredak u Europi. U njemu je EU uglavnom samo promatrač ili u najboljem slučaju manji partner SAD-a. Čak je i UK veći partner od cijele Unije. Drugo, EU (uz Ukrajinu) plaća i platit će najveću cijenu tog rata zbog svoje, ponajprije njemačke, kratkovidne (ili sebične?) energetske politike koja je cijeli kontinent učinila ovisnim o Rusiji. Treće i najvažnije: EU prolazi tako duboku krizu vodstva da ga jednostavno nema tko povesti prema izlazu iz (ratne) krize.
Tko ima taj autoritet? Ursula von der Leyen, koja bi jedan dan željela ovlasti za proglašavanje izvanrednih mjera u EU, drugi dan piše nekrolog svom poniju kojeg je pojeo vuk? Olaf Scholz, koji je sudionik i sljednik promašene energetske politike Angele Merkel, politike koja je glavni uzrok današnjih europskih nedaća? Emmanuel Macron, kojem nova britanska premijerka Liz Truss poručuje da 'porota još vijeća je li prijatelj ili protivnik'?
U nedostatku europskog vodstva, suočena sa slabostima Bruxellesa, Berlina i Pariza, nova (istočna) i mediteranska Europa okreću se i još će se više okretati prema Washingtonu i Londonu, od političke Europske unije prema političkom NATO-u. U hrvatskom bi interesu bilo da je već učinila taj korak u prestrojavanju, to više što joj se pružaju neočekivane prilike (LNG, geopolitički položaj). No za takvo što treba imati vodstvo koje zna prepoznati trenutak i iskoristiti prilike. Andrej Plenković, nažalost, nije taj.