Ratove na kraju dobivaju ljudi, a ne oružje, i to je možda najveća slabost. Tko bi Europljane trebao voditi u veličanstvene pobjede?
Nedavno brzinski organiziran sastanak pažljivo probranih europskih čelnika u Londonu kao odgovor na neuspjeh dogovora između ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i kolege mu Donalda Trumpa u vezi s eksploatacijom navodnih rudnih bogatstava u Ukrajini bio je uistinu događaj za pamćenje. Takvo histerično sudaranje ljudi samih sa sobom odavno nije viđeno. Oni bi ojačali ukrajinsku pregovaračku poziciju – iako uza svu američko-europsku pomoć Ukrajina gubi rat. Oni se boje velike ruske invazije na Europu – premda Rusi tri godine pužu deset po deset centimetara po toj istoj Ukrajini, a nije sasvim jasno ni po što to Rusi dolaze u Europu. Muzeje i galerije? Odnijeti ‘Mona Lisu‘? Oni bi se uključili u taj rat, ali samo uz američku potporu. Oni bi primirje, inače za Moskvu jasni non-starter, ali samo u zraku, na vodi i u energetskoj strukturi, što je ideja koju najveći znanstveni umovi tek moraju dešifrirati. Oni bi financirali naoružavanje sebe i Ukrajine, a ekonomije im praktički stoje, bore se s inflacijom i suočene su s potencijalnim trgovinskim ratom. Osim toga, ono oružja i opreme što imaju na raspolaganju ili mogu proizvesti i nije na nekoj razini, što ih opet vraća na Ameriku, bez čijeg naoružanja nema ničega. Ukratko, oni su se našli kako bi pokazali da mogu bez Amerike, pa zaključili da ne mogu bez Amerike.
Manji lapsusi
I onda, kao pravi prijatelj pokraj kojega neprijatelja ne trebaš, Zelenski izjavi da je rat daleko od kraja, čime je uspio dodatno razbjesniti čovjeka o kojem cijela ta priča ovisi jer je dotični jasno dao do znanja da rat želi završiti brzo. Štoviše, to smatra jednom od potki svog mandata. Sasvim očekivano, odgovor je stigao brzo u obliku pauziranja američke pomoći Ukrajini pa se Zelenski posuo pepelom... No to su tek manji lapsusi kolektivnoga europskog mozga u usporedbi s korjenitim problemom – odakle Europljanima uopće ideja da mogu voditi ozbiljan rat? Dovoljno je letimično prelistati udžbenike iz povijesti za osnovnu školu da se vidi koji su dometi europske vojne moći u bližoj i daljoj povijesti. Napoleon i Hitler prošetali su tom istom Europom kao da je lungo mare. U prvom su ih slučaju, ironično, spašavali Rusi, u drugom i Rusi i Amerikanci. Francuska je potjerana iz Alžira i Vijetnama. Britanci su se pokupili iz Indije jer je alternativa bila da ih domoroci, jednom kad ih je Gandhi osvijestio i organizirao, sve pobacaju u more. Zadnja europska avantura bila je Libija. Ondje su ih od sramote, opet, čestitam vam na brzoj reakciji, spašavali Amerikanci, koje su jedva nagovorili na sudjelovanje. Vjerovali ili ne, za taj rat Ameri nisu bili pretjerano zagrijani i uključili su se tek nakon opetovanoga europskog nagovaranja i nakon što je postalo jasno da Europljani nisu adekvatno opremljeni i pripremljeni.
Problem su ljudi
Govorimo, dame i gospodo, o kontinentu koji u pravilu imalo ozbiljnije vojske pretrče u dahu i koji danas muku muči sa svladavanjem mahom maloljetničkih uličnih bandi naoružanih bombama i automatskim puškama. A ako, kao europski čelnici, mislite da je samo stvar u oružju, povijest je pretrpana primjerima dobro naoružanih vojski koje su pometene. Baš, recimo, europska povijest nudi niz takvih poučnih priča. Jedna je od svakako slavnijih ona iz Drugoga svjetskog rata. Francuska je vojska slovila kao najbolje opremljena i uvježbana u Europi (samim time u tom trenutku i među najboljima na svijetu), ali usprkos pojačanju od nekoliko stotina tisuća Britanaca riješena je u nekoliko tjedana. Potukla ju je u tom trenutku osjetno slabije opremljena i malobrojnija njemačka vojska. Ratove na kraju dobivaju ljudi, a ne oružje, i to je možda najveća europska slabost. Tko bi Europljane trebao voditi u veličanstvene pobjede? Keir Starmer, Emmanuel Macron, Friedrich Merz, Giorgia Meloni, Ursula von der Leyen, Andrej Plenković? Kako rekoh, ljudi.