Izborna pobjeda Donalda Trumpa osvijestila je, između ostalog, koliko je Europska unija obezglavljena: bez vođe, bez vizije, bez strategije, obrasla u briselsku birokraciju, s političarima koji se bave dnevnopolitičkim menadžmentom.
Njemačku, koja danas jedina može biti stvarni vođa EU-a, američki su izbori zatekli u političkom limbu, s crveno-zeleno-žutom vladom kancelara Scholza, najslabijom u novijoj povijesti, i jednako takvom ekonomijom. Francuska, koja je još najuvjerljiviji njemački partner u tom vodstvu, nalazi(la) se u sličnom stanju, s oslabljenim predsjednikom Macronom, vladama koje lako padaju i još lošijom gospodarskom slikom od njemačke. Talijanska premijerka Giorgia Meloni kompatibilna je s budućom američkom administracijom, ali Italija je preslaba za vodstvo EU-a. Mađarski premijer Viktor Orbán u tom kontekstu nije spomena vrijedan. A ključno pitanje za pozicioniranje Europske unije u sljedećoj godini jest hoće li iznjedriti državnog vođu koji može osnažiti njezin položaj u promjenama koje će sigurno pokrenuti Trumpova administracija.
Ustrajni politički borac
Zato su sve oči trenutačno uprte u jedinoga kandidata koji eventualno može postati novi vođa Europe u burnim vremenima. Riječ je o Friedrichu Merzu, kancelarskom kandidatu demokršćanske koalicije CDU/CSU-a na prijevremenim njemačkim parlamentarnim izborima potkraj veljače. Mediji ga već nazivaju ‘njemačkim Trumpom‘. No od medijske titule do uvjerljivoga njemačkoga, a tek onda, uz veliko ‘možda‘, i europskoga vođe dug je i neizvjestan put.
Friedrich Merz ima sve osobine potrebne za budućega njemačkog i europskog vođu u godinama koje dolaze. Društveni je konzervativac, ekonomski liberal, čvrste je transatlantske orijentacije i zauzima se za preventivno jačanje obrambenog sektora, a ima i bogato iskustvo u korporacijskom biznisu. Kao predestiniranog nasljednika kancelara Kohla Angela Merkel doslovce ga je politički eliminirala prije dvadesetak godina. No Merz se pokazao kao ustrajan politički borac i nakon iznimno uspješne karijere u investicijskom biznisu vratio se u politiku preuzevši u trećem pokušaju CDU koji je Merkel u međuvremenu pretvorila u klub svojih poslušnika. Danas se vidi koliko su utemeljene bile njegove ustrajne kritike politika bivše kancelarke: od skretanja stranke ulijevo, gospodarskog skretanja u zeleno, geopolitičkog oslanjanja na Rusiju i ekonomskog na Kinu do migrantske politike otvorenih vrata.
Merz je i prije američkih izbora, a osobito nakon njih, upozoravao da je s Trumpom moguć i nužan dogovor kako bi Njemačka vratila gospodarsku snagu i politički utjecaj. Bio je vrlo kritičan prema Scholzovoj vladi i pratećim medijima koji su Trumpovu pobjedu predstavljali kao najveću katastrofu za Njemačku i Europsku uniju. Osjećaj za politički tajming pokazao je u posljednjih mjesec dana kada su Lindnerovi liberali, tradicionalni koalicijski partneri CDU/CSU-a, srušili prirodno umiruću Scholzovu (i svoju) vladu, prekinuvši agoniju i izazvavši prijevremene izbore. Očiti je to pokušaj da se Njemačka pokuša ubrzano preustrojiti i prilagoditi novim međunarodnim političkim okolnostima. U tom razdoblju Merz je (i prije raspisivanja izbora) retorički počeo preuzimati ulogu njemačkoga kancelara, što će, izgledno, i postati. No to je za njega trenutačno najmanji izazov i najlakši zadatak.
Nemoguća misija
Pitanje je s kime će poslije izbora moći sastaviti vladu. Za obnovu staroga partnerstva CDU/CSU-a s liberalima vjerojatno neće biti dovoljno glasova. U velikoj koaliciji s SPD-om ne može provesti program promjena i vraća se u model Angele Merkel. Pobjednička bi opcija bila: vratiti birače koje je Merkel gurnula prema krajnje desnom AfD-u, što je u kratkom roku gotovo nemoguća misija. Zato su sljedeća dva mjeseca presudna. Tek ako uspije oformiti funkcionalnu njemačku vladu koja je spremna na politički i gospodarski zaokret, u sljedećoj fazi mogao bi iskoračiti kao europski vođa koji može okupiti i Macrona i Meloni i Tuska te vratiti prozapadnu orijentaciju srednjoeuropskim državama koje se sve više okreću Rusiji. Ali nikad više s istim šefovskim utjecajem koji je u EU-u imala Merkel.
Za eventualno ostvarenje sljedeće su dvije godine ključne. Ukratko, u godinu promjene trendova u međunarodnim odnosima EU sigurno ulazi bez pravoga političkog vodstva. S mnogo ambicioznih solista minornog utjecaja. I s Ursulom von der Leyen, čiji je utjecaj na geopolitičke procese minoran. Ali koja barem ima istančan osjećaj za svrstavanje uz pobjednike.