Komentari
StoryEditor

Holivudizacija ruskoga hibridnog rata umanjuje njegovu ozbiljnost

17. Rujan 2023.

Pokušala sam uvjeriti uredništvo da Putin hibridno ratuje protiv mene. Kad god otvorim kompjutor da ću pisati kolumnu, odnekud se hibridno stvori On i odmah mi zablokira i hardver i softver. Nadala sam se, poštedjet će me obveze zbog toga hibridnog napada, barem ovoga tjedna. Nisu mi povjerovali. Misle da je to svojevrsni napad lijenosti i pokušaj izbjegavanja obveza. Ne izmišljaj Putina, nego piši. O. K.

Povod je intervju bivše hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović britanskom podcastu ‘One Decision‘ u kojem je Richardu Dearloveu, bivšem direktoru britanskog MI6, povjerila kako je Putin protiv nje poveo hibridnu akciju tijekom izborne kampanje zbog koje je izgubila predsjedničke izbore 2020.! Navodno zbog njezina zauzimanja za LNG na Krku, nad čijim dovršetkom ona kao predsjednica države nije imala baš nikakve ovlasti, kao, uostalom, ni njezin nasljednik na Pantovčaku Zoran Milanović.

Politička inačica pokreta #MeToo

Prema onome što smo javno vidjeli, bivša je predsjednica izgubila izbore u trenutku kad je sama sebe svela na lifestyle influencericu i pretvorila se u kraljicu banalnosti. Vladimir Putin na taj poraz zbilja nije imao potrebe trošiti resurse. Ali to više i nije neka široko politički važna tema, kao što šire politički važni nisu ni uglavnom uspješni pokušaji bivše predsjednice da u maniri influencerice održi osobnu međunarodnu vidljivost. Ali banalizacija ruskoga hibridnog rata u Europi i ruskog miješanja u izbore u zapadnim demokracijama, u koju je skliznula i bivša hrvatska predsjednica, postaje sve više europski i zapadni trend, a ujedno sve veći problem, osobito u godini prije europskih izbora.

Posljedica olake uporabe kvalifikacija ‘ruski hibridni rat‘ ili ‘rusko miješanje u izbore‘ jest to da danas svaki političar koji izgubi izbore može svoj neuspjeh pripisati ‘ruskom hibridnom napadu‘ i proglasiti se žrtvom, što podsjeća pomalo na inačicu holivudskog pokreta #MeToo u politici.

S druge strane, svatko tko ima bolji pristup medijima može olako diskreditirati svoje političke protivnike proglašavajući ih ‘ruskim igračima‘. Posljedično, ta banalizacija i holivudizacija ruskoga hibridnog rata umanjuje njegovu ozbiljnost i stvarnu opasnost, svodi ga na puku poštapalicu suvremenih političkih influencera. Dovodi do toga da jednaku političku težinu ima kad Putin uz operativnu izvedbu (tadašnje) Wagner grupe i beogradskih obavještajnih službi pokuša izvesti puč u Crnog Gori kako bi spriječio njezin ulazak u NATO kao i kada Kolinda povjeruje da je politička izvedba kojom je samu sebe pobijedila na predsjedničkim izborima zapravo rezultat ruskoga hibridnog napada.

Etiketa ‘Putinova trojanskog konja‘

Primjeri olakog proglašavanja ruskog miješanja u izbore pozivaju na oprez. Najpoznatiji je slučaj bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, čiju su izbornu pobjedu 2016. politički protivnici pripisali ruskom ‘toksičnom‘ miješanju u izbore. Šest godina poslije istraga je pokazala da nije bila riječ o ruskome hibridnom ratu za Trumpovu pobjedu, već o unutarnjem hibridnom ratu dijela američke duboke države protiv Trumpa, a u korist njegove protukandidatkinje Hillary Clinton. Aktualna konzervativna talijanska premijerka Giorgia Meloni ​prije izbora je etiketirana gotovo kao Putinov trojanski konj, a nakon što je preuzela vladu, pokazala je vrlo čvrstu transatlantsku orijentaciju i više nije ni toliko europskeptična kao prije. Uoči izbora u konzervativnoj Poljskoj etiketa ruskog (i njemačkog) trojanskog konja prilijepljena je političaru desnog centra Donaldu Tusku.

Trenutačno najveću etiketu Putinova trojanskog konja ipak nosi njemački desni AfD. No razumno je upitati se je li Putin bio baš toliko politički naivan i nevješt da je godinama najveći kapital ulagao u AfD, politički proskribiranoga ‘trojanskog konja‘ koji upravo zbog političkih razloga ne može osvojiti vlast, dok je istodobno u vrhu ruskog energetskog sektora imao bivšeg kancelara Schrödera, a u njemačkoj vladi (sve do invazije na Ukrajinu) kancelarku Merkel i zatim kancelara Scholza, spremne udovoljiti njegovim glavnim geopolitičkim željama.

I naposljetku, nije valjda da jedino Putin vodi hibridni rat u Europi, a da zapadne službe i NATO kao zapadni obrambeni savez to samo gledaju i bilježe, prepuštajući Europu potpuno ruskom utjecaju? Da bi ga se shvaćalo kao ozbiljnu opasnost, političari bi trebali prestati upotrebljavati ‘hibridni rat‘ kao poštapalicu i osobni alibi.

Eto, čim napisah kolumnu, kod mene je Putinov hibridni napad prestao.

23. srpanj 2024 20:26