Hrvatski zavod za zapošljavanje neće izdati pozitivno mišljenje o zapošljavanju stranaca ako je broj zaposlenih hrvatskih državljana (kao i švicarskih i onih iz drugih zemalja EU-a) kod poslodavca manji od četvrtine ukupno zaposlenih. To je stvorilo velike probleme tvrtki koja zapošljava sezonce
Prije dva tjedna, pripremajući temu za Liderov portal, razgovarao sam s poduzetnikom koji uzgaja jednu sortu voća. Dobar mu je dio ovogodišnjeg uroda propao jer nije mogao naći dovoljno berača. A nije ih našao jer nije mogao dovesti potreban broj stranih berača; ne zbog njihove nezainteresiranosti, nego zbog zakonske obveze koja ga je spriječila da ih angažira.
Riječ je o Zakonu o strancima na koji mi se požalio. Točnije, bio je osjetno uzrujan čim ga je spomenuo. Uputio me na članak 99., stavak 1., točku 3. te stavke 3. i 8. U stavku 1. piše da će poslodavac dobiti pozitivno mišljenje za angažman stranog/stranih radnika od područne službe odnosno ureda Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje koje će biti dostavljeno i mjerodavnoj policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji ako, među ostalim, poslodavac ispunjava sljedeći uvjet: ‘U posljednjih šest mjeseci ima zaposlenoga najmanje jednog radnika državljanina Republike Hrvatske odnosno državljanina države članice EGP-a (Europskoga gospodarskog područja, nap. a.) ili Švicarske Konfederacije na neodređeno i puno radno vrijeme na području Republike Hrvatske‘ (točka 3.). Isto vrijedi za obrtnike (stavak 3.), a u stavku 8. konkretno je određeno koliko poslodavac može zaposliti stranih radnika u odnosu na broj domaćih zaposlenika: ‘Područna služba odnosno ured Hrvatskog zavoda za zapošljavanje neće izdati pozitivno mišljenje ako je broj zaposlenih radnika državljana Republike Hrvatske odnosno državljana države članice EGP-a ili Švicarske Konfederacije kod poslodavca manji od 1/4 ukupno zaposlenih.‘
Jedan ko nijedan
To znači da na jednoga domaćega zaposlenog (ili državljanina EGP-a ili Švicarske) može biti zaposleno najviše troje stranaca. Taj domaći bio bi četvrtina zaposlenih i sve bi bilo u skladu sa Zakonom. Ako bi pak poslodavac želio zaposliti četiri stranca, to ne bi bilo moguće jer bi u tom slučaju onaj jedan domaći bio petina zaposlenih, a to je manje od četvrtine. Rješenje bi se eventualno našlo u tome da poslodavac zaposli fiktivno jednoga domaćeg čovjeka kako bi doveo još tri stranca u tvrtku, no to bi bilo neisplativo, odnosno bio bi to nepotreban trošak za njega, pa nema ni smisla.
Sada se vraćam svom sugovorniku koji je osjetio tu zakonsku zapreku na svojoj koži. Naime, ima veliki nasad jednog voća, nekoliko hektara, i za njega su najvažniji radnici, odnosno berači, sezonci, odnosno kad njegovo voće dozrijeva. Inače se o nasadima brine sâm, kaže da ima tehnologiju s pomoću koje sve to održava, eventualno u sklopu outsourcinga angažira obrtnika ili pak fizičku osobu za neki mali posao. Kaže da mu se drukčije ne isplati. Odnosno, za tvrtku koju ima dovoljan je jedan zaposlenik – on kao direktor.
Međutim, kad je sezona branja voća, potrebno mu je mnogo više zaposlenika. Ako sam ga dobro razumio, treba mu barem dvadeset berača koji će svakodnevno brati plodove.
– Ali domaćih radnika nema ni za lijek – kaže mi uz povišeni ton i nastavlja: – Što mi drugo preostaje nego potražiti radnike izvan Hrvatske? Međutim, s obzirom na to da sam samo ja kao domaći čovjek zaposlen u svojoj tvrtki, mogu mi odobriti samo tri radnika, a meni ih treba mnogo više. Kad sam to shvatio, bjesomučno sam tražio, da ne kažem molio, domaće ljude da dođu raditi k meni, ali nitko nije htio. Svi bi neke gospodske poslove, previše smo se pogospodili.
Mi ne bismo bili mi…
Moj sugovornik dijelom je riješio problem u drugom dijelu berbe kad je osim trojice stranaca uspio ipak naći desetak domaćih. Ali već je prošlo pola berbe, dio plodova je propao, a ni tih desetak dodatnih berača nije bilo dovoljno za nastavak kampanje. Tako je sugovornik izgubio velik dio ovogodišnjeg uroda.
Ta birokratska zapreka uvrštena u Zakon o strancima jasno je pokazala u kakvu se položaju mogu naći poduzetnici koji ovise o sezonskim radnicima. Zakonodavac je htio zaštititi domaće nezaposlene ljude, ali prijašnji zakon koji je definirao kvote za uvozne radnike pokazao je da nema domaće radne snage i zato se od kvota napokon odustalo. No mi ne bismo bili mi kad ne bismo izmislili novu birokratsku zapreku. Zato se nadam da će ovaj tekst pročitati netko od odgovornih i iduće godine eliminirati spomenuti problem.
POST SCRIPTUM
Razgovarao sam i s vlasnikom agencije za zapošljavanje stranaca. Potvrdio mi je taj problem o kojem mi je govorio poduzetnik. K tome je dodao da je postupak odobravanja zapošljavanja stranaca i dalje vrlo spor, odnosno, tvrdi, nimalo nije ubrzan iako su u MUP-u rekli da će to učiniti.