Scholz i Macron bili su spremni na nagodbu s Putinom sve dok se Ukrajina nije uspješno vojno oduprla. I oni, izgledno je, neće krojiti novu europsku obrambeno-sigurnosnu arhitekturu iako će u njoj uvelike sudjelovati
Za državnog posjeta francuskog predsjednika SAD-u prijatelji (tako kaže Macron) Emmanuel i Joe lako su se dogovorili o pitanjima počasti i glamura. Brigitte je ponosno prošetala srebrnastu Vuittonovu opravu, a Jill se priklonila Oscaru de la Renti.
Pronašli su zajednički jezik čak i za smirivanje velikih prijepora oko Bidenovih subvencija za zelene energije (čitaj: subvencije za reindustrijalizaciju Amerike), koje su uoči posjeta doslovce razbjesnile EU, osobito francusku i njemačku autoindustriju.
Emmanuel je oprostio, ili se barem tako pravio, što mu je Joe oteo megaposao gradnje nuklearnih podmornica za Australiju. No o uvjetima završetka rusko-ukrajinskog rata i poslijeratnoj budućnosti istočne Europe očito nemaju istovjetan pogled.
Razumijevanje za Putina
Dok je još bio s druge strane Atlantika, francuski je predsjednik u intervjuu za francusku televiziju TF1 poručio kako je vrijeme da prije završetka rata Europa ‘pripremi svoju sigurnosnu arhitekturu‘, navevši da su sigurnosna jamstva Rusiji ‘jedna od ključnih točaka‘ te nove arhitekture, ‘kao što je gospodin Putin uvijek govorio – boji se da će mu NATO doći pred vrata‘.
Gotovo istodobno njemački kancelar Olaf Scholz u telefonskom je razgovoru s Vladimirom Putinom pokušao pronaći njemačku, odnosno europsku, ulogu u budućem miru i sigurnosnoj arhitekturi Europe u ‘novoj eri‘, koju je elaborirao i u autorskom članku za sljedeći broj Foreign Affairsa.
I on ima razumijevanje za strahove Vladimira Putina, osobito za njegovu tezu da je raspad Sovjetskog Saveza ‘najveća geopolitička katastrofa dvadesetog stoljeća‘. Nije da baš opravdava njegovu agresiju na susjede i velikoruski plan obnove sovjetskoga geopolitičkog imperija, odnosno ‘ruskog svijeta‘, ali objašnjava ga kao reakciju na tu ‘najveću geopolitičku katastrofu‘.
Možda me se to stalno njemačko (a i francusko) razumijevanje za Putinove strahove ne bi toliko dojmilo da upravo ne čitam potresna ‘Krvava prostranstva: Europa između Hitlera i Staljina‘ Timothyja Snydera, povijest dvadesetog stoljeća prostora koji danas manje-više tvore države Ukrajina, Poljska i Bjelorusija, a koji je bio poprište najkrvavijega europskog političkog i geopolitičkog inženjeringa Staljinova Sovjetskog Saveza i Hitlerove Njemačke.
Na tim je ‘krvavim prostranstvima‘ sustavno masovno ubijeno više desetaka milijuna ljudi (glađu, metkom, hladnim oružjem, u gulazima i plinskim komorama), još više njih masovno je deportirano sa smrtnim ishodom, zbog političkih i geopolitičkih ambicija dvaju totalitarnih imperija.
Ono što je za Putina bila ‘najveća geopolitička tragedija‘, za ‘krvava prostranstva‘ bila su vrata slobode. Dočekala su je s potpuno uništenom (pobijenom) elitom, infrastrukturno devastirana, podčinjena Moskvi. Poljska, koja je nakon Drugoga svjetskog rata uspjela očuvati državnost, uspjela je u međuvremenu postati integrirana članica NATO-a i EU i postaje jedna od ključnih država EU i europske obrane.
Bjelorusija se (još) nije uspjela osloboditi iz ‘ruskog svijeta‘, a Ukrajina to upravo pokušava plaćajući krvlju. Ponovno zbog njemačko-ruskog angažmana, koji nije bio krvav poput onog iz prošlog stoljeća, nego ‘samo‘ energetsko-gospodarski. Ali imao je sličan cilj: porobljavanje i ovisnost.
Sasvim stara arhitektura
Scholz i Macron bili su spremni na nagodbu s Putinom sve dok se Ukrajina nije uspješno vojno oduprla. I oni, izgledno je, neće krojiti novu europsku obrambeno-sigurnosnu arhitekturu iako će u njoj uvelike sudjelovati. Uostalom, ono što poručuju ovih dana nije nikakva nova arhitektura, već sasvim stara.
Poslijeratna gospodarska i politička obnova Ukrajine pomaknut će nužno granice Europe na istok, učiniti države srednje Europe uistinu središnjom Europom i otvoriti vrata prometnoj, energetskoj i gospodarskoj integraciji tog dijela ‘krvavih prostranstava‘. Okvir za to već postoji u Inicijativi triju mora, koja je zapravo i revitalizirana u vrijeme Putinove djelomične okupacije Donbasa i aneksije Krima. Nakon završetka rata postat će još aktualnija.
U ovim ratnim i geopolitičkim turbulencijama i hrvatska upravljačka kasta napokon je, čini se, uočila koliko je energetska neovisnost važna. Sad još treba samo na brzinu razumjeti zašto je prometna povezanost usko povezana s integracijom i razvojem. I što prije osigurati Rijeci i Pločama kvalitetne željezničke i cestovne priključke na srednjoeuropsku mrežu. Novac i blagostanje i dalje su uglavnom na Zapadu. Ali budućnost se polako, ali sigurno – seli prema sredini i istoku Europe.