Nomen est omen hrvatskog gospodarstva - pa su čelnici hrvatskih tvrtki age, radnici raja, a žene u haremu
Na pozornici sjedi šest muškaraca u plavkastim ili sivkastim odijelima, imaju 60 ili više godina (bar se takvima čine) i jedna žena. Jedan ima monolog o tome kako su njih šestorica age koji moraju brinuti o raji, kako imaju i troškove za harem i kako je sultan nekoć uzimao 10 posto harača, a ova naša vlada danas uzima puno više (iako on 'stvarno simpatizira vladu našeg sadašnjeg premijera')… Nešto kasnije drugi ima monolog o rodoljublju uz referencu na prostatu vlastitoga brata.
Nostalgija za Otomanskim carstvom i zdravstveni patriotizam nažalost nisu teme iz neke suvremene obrade nekog klasičnog djela pod autorskom palicom Bobe Jelčića, nego s godišnjeg blagdanskog okupljanja Hrvatske udruge poslodavaca na kojoj se okupilo nekih 500-tinjak predstavnika i predstavnica gospodarstva, Vlade i medija. A teme su bile pregled mjera za rasterećenje gospodarstva i poslovna očekivanja članova HUP-a u godini pred nama.
Za izgubljene u prijevodu oko onog prvog povijesnog monologa – age su neki od članova Izvršnog i Nadzornog odbora HUP-a, ujedno čelnici uspješnih hrvatskih privatnih tvrtki, raja su njihovi radnici, a harem smo mi žene. I ta prostačka, nespretna metafora me nažuljala, i kao članicu radne skupine obrazovanje i mediji HUP-ovog projekta Baza žena, i kao Hrvaticu, i kao ženu, i kao osobu koja živi u 21. stoljeću pa i kao raju.
A nažuljala je bome i druge 'sestre' iz harema koje su sjedile oko mene – jednu od najmoćnijih poslovnih žena Hrvatske, mladu kolegicu iz velike globalne tvrtke, uspješnu poduzetnicu do te mjere da je uslijed neprikladnog diskursa napustila dvoranu.
E pa, i zbog sebe, i zbog njih, i kao netko tko je odgovoran za dionike svog sustava među kojima su i studentice koje naravno da će željeti pobjeći glavom bez obzira iz zemlje u kojoj ih 'veliki age' gospodarstvenici smještaju u harem, morala sam napisati ovih nekoliko redova o nečemu što bi francuski semiotičar Roland Barthes nazvao manjkom brige o nijansama i finoći jezika te selektivnoj neukosti.
Jer i to je jedna od prepreka poslovanju hrvatskih tvrtki u 2020. i u svakoj sljedećoj godini. Dok se i semantički, mindsetom pa onda i kulturološki ne pomaknemo u 21. stoljeće i u Srednju Europu, mučit će nas sve prepreke koje su članovi HUP-a definirali predstavljenim ispitivanjem – i visoki porezi, i doprinosi, i radna snaga, i loše pravosuđe, i neefikasna javna uprava, i korupcija.
U 21. stoljeću u Srednjoj Europi necivilizirano je, u ozbiljnom poslovnom kontekstu, staviti na pozornicu tako rodno i generacijski nediferenciranu nakupinu i nesuvislo je od predstavljenog nam diskursa očekivati poticaj za gospodarski, politički ili bilo kakav ljudski entuzijazam i radni elan pa onda i gospodarski rast.
Na sreću u naslovnom 'nomen est omen' i samoproglašavanju 'agama' ima i zanimljiva, slatka, povijesno - kulturološka adekvatnost koja me malo tješi – naime u Osmanlijskom carstvu aga je bio najniži red plemića. Viši redovi nazivali su se begovima. Termin 'beg' se i dan danas u Turskoj koristi kad se nekog naziva 'gospodinom', termin 'aga' izašao je iz uporabe…
p.s. Želim naglasiti da je tijekom onog prvog monologa dotični sebe i suputnike na pozornici jasno definirao kao age, raju jasno preveo u 'svoje radnike' a harem je spomenuo tri ili četiri puta ne definiravši ga pa ispada da je to skupna odrednica za sve žene uključujući nas koje smo ga (nažalost) slušale. A što kaže rječnik o haremu? Prema Cambridge rječniku to su 'žene ili druge seksualne partnerice muškarca, ili dio kuće u kojoj one žive'.
p.p.s. Što se tiče monologa onog drugog 'age' o prostati to je zapravo bio govor o nedostatku rodoljublja u svrhu razvoja medicinskog turizma. A ona jedina žena na pozornici je bila novinarka-moderatorica koju višak testosterona i nepriličnost metafora s kojima je dijelila pozornicu nažalost nije nažuljala
Iva Biondić, Prodekanica za strateški razvoj, VERN'