Izazov za mons. Dražena Kutlešu jest europeizacija Katoličke crkve u Hrvatskoj

Zagrebačka nadbiskupija dobila je nadbiskupa koadjutora, mons. Dražena Kutlešu, koji će za godinu dana i službeno naslijediti kardinala Bozanića. Mons. Kutleša i dotad ima vrlo velike ovlasti u operativnom upravljanju Zagrebačkom nadbiskupijom. Uz to kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije ima i velik utjecaj na Crkvu u Hrvatskoj, kao i znatan utjecaj u Rimskoj kuriji iz koje je kao biskup i poslan u Hrvatsku, najprije u Porečko-pulsku biskupiju, kad je trebalo riješiti slučaj i primiriti aferu ‘Dajla‘, a zatim je imenovan za nadbiskupa splitsko-makarskoga. I sada ga, eto, Vatikan šalje za Bozanićeva nasljednika Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Put od Vatikana do Zagreba, preko Pule (kamo ga je poslao papa Benedikt XVI.) i zatim preko Splita (kamo ga je poslao papa Franjo), pokazuje da je mons. Kutleša prelat na kojeg Vatikan ozbiljno računa u najsloženijim zadacima i postavlja mu sve veće izazove. Popularne medijske kvalifikacije Kutleše kao ‘vatikanskog specijalca‘ nisu bez osnova. Put od rodnog Prisoja (općina Tomislavgrad) do ranoga svećeničkog formiranja uz mons. Ratka Perića, tadašnjega biskupa mostarsko-duvanjskoga, koji je mladog svećenika Kutlešu i poslao da obrazovanje nastavi u Rimu, govori pak o teološkom konzervativizmu, intelektualnom kapacitetu i nacionalnoj ukorijenjenosti budućega zagrebačkog nadbiskupa. Naime, teško je i zamisliti da bi se pod mentorstvom biskupa Ratka mogao formirati svećenik revolucionar, intelektualno ograničen i nacionalno neutralan. Način na koji je mons. Kutleša rješavao probleme i nosio se s izazovima na svojemu dosadašnjem svećeničkom i biskupskom putu pokazuje pak da je svladao vatikansku diplomatsku i upravljačku školu: sporove je rješavao, i to uvijek tiho, ne predstavljajući sebe kao pobjednika i ne ostavljajući iza sebe ‘mrtve‘ i ponižene.

Veliki vjernički kapital

Ukratko, mons. Kutleša ima sve kvalifikacije za dosad najveći izazov svojega svećeničkog puta. Nazvala bih to izazovom europeizacije Katoličke crkve u Hrvatskoj. Pritom pod europeizacijom prije svega podrazumijevam gradnju novog odnosa između Crkve kao institucije i države, kao i korištenje crkvene autonomije, imovine i ljudskih potencijala za preuzimanje veće uloge u razvoju društva – od obrazovanja do kulture i medija. Što se pastoralnog djelovanja tiče, Hrvatska je tu ispred većine država članica EU. Pitanje je samo kako taj postojeći vjernički kapital u uvjetima europske demokracije strukturirano pretvoriti u razvojnu snagu društva.

U proteklih tridesetak godina Crkva je u Hrvatskoj prolazila kroz razvojne faze i prilagodbe jednako kao država. Svaku od tih faza obilježile su i različite osobnosti zagrebačkih nadbiskupa. U vrijeme ‘narodnoga‘ kardinala Kuharića Crkva u Hrvatskoj bila je najsnažniji institucionalni oponent jugoslavenskom komunističkom režimu, sudionik šireg otpora prema komunističkim režimima u Europi. Zatim je postala iznimno pouzdana potpora u ostvarenju državne neovisnosti. I tada je mnoge šokiralo kad je papa Ivan Pavao II. odlučio za Kuharićeva nasljednika imenovati relativno nepoznatoga krčkog biskupa Josipa Bozanića, a ne nekog od Kuharićevih najbližih suradnika i ‘suboraca‘. Ali Vatikan je, očito, tražio novoga čovjeka za novo vrijeme, ono u kojem Crkva neće biti ni oporba državnoj vlasti, ali ni puki epigon te državne vlasti. Tražio je novoga čovjeka za tranziciju Crkve iz uvjeta djelovanja u jednopartijskom sustavu prema djelovanju u demokratskom poretku. I našao ga je u novome zagrebačkom nadbiskupu Josipu Bozaniću. Kardinal Bozanić dovršio je to tranzicijsko razdoblje, u često kompleksnom suodnosu i interesnim dealovima između Crkve i državne vlasti. Bozanićeva Crkva više nije materijalno siromašna, vraćen joj je velik dio imovine. No nije odoljela klasičnim tranzicijskim izazovima poput – novca. Zadržala je utjecaj u sferi politike, tradicionalno je dobra u pastoralu... Ali nije ostvarila strukturirani utjecaj na izgradnju društva.

Solidni razvojni temelji

Danas nije realno očekivati da na biskupsku stolicu sjedne neki novi Josip Juraj Strossmayer. No malo je porazno da je relativno imućnu i utjecajnu Crkvu u Hrvatskoj u osnivanju kvalitativno visoko postavljenih katoličkih osnovnih škola i gimnazija dobrano pretekla siromašna i ugrožena Katolička crkva u BiH. U toj niši (iz)gradnje društvenog utjecaja Crkve, kao i u obrazovnom podizanju hrvatskog episkopata na europsku razinu, izazov je i prilika za mons. Kutlešu. Od kardinala Bozanića nasljeđuje solidne razvojne temelje. Potporu Vatikana ima. Ostalo je na njemu.