Iznimna političko-povijesna simbolika mjesta i datuma Erdoganova posjeta Hrvatskoj

Neosultan s Bospora i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan stiže u posjet Hrvatskoj, a na poziv Zorana Milanovića, svojega hrvatskoga kolege i velikog obožavatelja u posljednje vrijeme. Zapravo, Erdoğan 8. rujna dolazi u Sisak. Stiže na otvorenje velike džamije i Islamskog centra čiju je gradnju pretežito financirala njegova vlada. Mjesto i datum posjeta sadržavaju iznimnu političko-povijesnu simboliku. A simbolika je veoma važna Erdoğanu, koji je osvajao vlast stihovima 'džamije su naše vojarne, kupole su naše kacige, a minareti naše bajunete' i koji je za svoje vladavine prihvatio i provodi neoosmanski projekt kao tursku državnu politiku, pri čemu je povratak Turske na Balkan jedan od prioriteta.

No, što je to simbolično u datumu 8. rujna? Od 5. kolovoza do 7. rujna 1566. turska vojska predvođena sultanom Sulejmanom I. Veličanstvenim u svome je pohodu na Beč opsjedala utvrdu Siget čijom je posadom, sastavljenom većinom od hrvatskih vojnika, zapovijedao hrvatski plemić i ban Nikola (Šubić) Zrinski. U trenutku kad je obrana već bila na izmaku snaga, Zrinski je odbio tursku ponudu za predaju i 7. rujna, nakon prisege na vjernost i odanost obrani do kraja, poveo je preostale vojnike u posljednji juriš časti protiv turske vojske, u kojem su poginuli i Nikola Zrinski i većina njegovih vojnika.

Dan poslije, 8. rujna, odrubljena glava hrvatskoga bana Zrinskog izložena je ispred sultanova šatora. Vojnom porazu unatoč, njegova herojska obrana Sigeta, koja je nanijela mnogo gubitaka turskoj vojsci, zaustavila je daljnji turski prodor prema Beču. A suvremenici su doživljavali bana Nikolu Zrinskog kao spasitelja kršćanske Europe. U Bitci kod Siska 27 godina poslije udružene europske kršćanske postrojbe (hrvatske, njemačke, slovenske) pod zapovijedanjem hrvatskoga bana Tome Bakača Erdödyja pobijedile su tursku vojsku – i to je bio početak kraja osmanskog osvajanja Europe.

Značenje ovisi o onome tko gleda

U očima nekoga tko međunarodne odnose mjeri današnjim racionalnim političko-trgovačkim mjerilima te povijesne paralele ne znače ništa. U očima nekoga tko samo gleda s kime se fotografirati i kako složiti protokol znače još manje. Ali u očima nekoga tko poput Erdoğana sanja obnovu utjecaja Osmanskog Carstva i predano radi na ostvarenju svojeg sna te povijesne paralele znače čistu političku pobjedu: na obljetnicu osmanske dekapitacije hrvatskoga bana N. Zrinskog on dolazi u Sisak, na mjesto na kojem je zaustavljeno osmansko osvajanje Europe, otvoriti velebni Islamski centar, koji je financirala njegova vlada. A lokalni hrvatski Uguz-begovi još ga pritom slave kao velikog prijatelja i partnera.

'Pa što onda?' reći će sljedbenici europocentričnog racionalizma u međunarodnoj politici. 'To su samo jedna građevina i jedan političar koji sanja povijesne snove!?' A i Erdoğanove međunarodne dionice posljednjih su godina jako porasle usprkos tomu što je njegov režim zbog diktatorsko-sultanskih manira predmet zapadnih političkih osuda.

Osvojio je i zadržao znatnu dionicu u Siriji, tako važnoj za stabilnost Bliskog istoka. Ostavljen mu je velik prostor utjecaja u Afganistanu nakon povlačenja SAD-a i NATO-ovih saveznika. Njegove međunarodne dionice osobito su porasle nakon što je Turska postala ključna država u prijevozu ukrajinskog i ruskog žita kroz ratnu zonu Crnog mora…

Sve je to dobio u aranžmanima koji su primarno pod američkim pokroviteljstvom. Mnogi su spremni na različite parcijalne aranžmane s njime i on je za njih spreman ako su mu u interesu. Ali Joe Biden ​ne poziva ga na crveni tepih. Zapravo, jedan od posljednjih Erdoğanovih državnih posjeta nekoj od zapadnih zemalja bio je prije šest godina u Zagrebu, baš uoči pokušaja puča (ili fake puča) u Turskoj. Tada ga je s jednakim divljenjem kao danas Milanović dočekala njegova prethodnica Kolinda Grabar-Kitarović, uz prigodne tlapnje o tome kako će s njime dogovoriti ravnopravnost Hrvata u BiH. Kao danas Milanović.

Dolazi nazdraviti svojoj pobjedi

Erdoğan je 2016. došao da bi postavio temeljni kamen za Islamski centar u Sisku. Sada će doći nazdraviti svojoj pobjedi, narugati se hrvatskim Uguz-begovima i ohrabriti svog političkog posinka Bakira Izetbegovića uoči izbora u BiH. Jer BiH kao neoosmanska baza na Balkanu (i) njegov je projekt.

I zašto bi on od njega odustao, sad kad ga je gotovo doveo do kraja? Zato što to bunca neki Zoki-paša koji od državničkih vještina još nije naučio ni to da se konju nikada ne prilazi straga. Jer iz svojeg podreplja konj ne prepoznaje čak ni svojeg predsjednika.