Svojim pontifikatom papa Franjo obilježio je posljednje desetljeće. Postavlja pitanje hoće li novi papa nastaviti njegovim smjerom
Kad bi se papa birao svjetovnim izbornim mehanizmima, imali bismo već barem tridesetak nasljednika pape Franje. Sve prema načelu: izabrale političke opcije, suglasnost dali centri financijske moći, potvrdile agencije za ispitivanje javnog mnijenja, objasnili (ne)ovisni mediji. No stara vatikanska maksima ‘tko u konklavu uđe kao papa, iziđe iz nje kao kardinal‘ osobito vrijedi uoči izbora sljedećega pape.
Povijest nas uči da su upravo u intenzivnim (geo)političkim vremenima, poput vremena današnjih, iz konklava kao pape izlazili kandidati koji su bili potpuno iznenađenje ili su njihovi pontifikati bili istinski otklon u odnosu na prethodnike. Uostalom, i pokojni papa Franjo bio je jedno od takvih iznenađenja: ne samo kao prvi papa iz Latinske Amerike već i kao Papa koji je počeo provoditi suvremenu inačicu vatikanske ‘istočne politike‘, kojem je Moskva često bila bliža od Washingtona, koji je postao oštar kritičar otuđenosti crkvenih elita od vjernika, koji je često davao potporu suvremenim ljevičarskim, pa i neomarksističkim pokretima, što ga je učinilo omiljenim papom kod najvećih kritičara Katoličke crkve i suspektnim papom u konzervativnijim katoličkim sredinama.
Svojim nekonvencionalnim pontifikatom papa Franjo obilježio je posljednje desetljeće. I sada je, zapravo, najintrigantnije pitanje hoće li novi papa nastaviti njegovim putom i smjerom. Ili će biti papa iznenađenja, doktrinarnog i političkog konzervativnog zaokreta. Ili možda neka sinteza.
Važna je vremenska distanca
U svojim prognozama progresivni politički krugovi, uključujući crkvene, računaju na moć statistike: od 138 kardinala kvalificiranih za izbor novoga pape (koji imaju do osamdeset godina), njih 110 imenovao je papa Franjo, uglavnom su iz izvaneuropskih država, pa bi zato automatizmom trebali slijediti njegov put. No nisu li papa Ivan Pavao II. i njegov nasljednik Benedikt XVI. u tri i pol desetljeća kontinuiteta vatikanske politike imenovali sve kardinale koji su izabrali – papu Franju? Konzervativci računaju na sličan zaokret zbog otpora kaosu koji je, prema njihovu mišljenju, papa Franjo ostavio u Crkvi. No recentna povijest papinskih izbora uistinu šalje poruku da ništa od tih prognoza ne vrijedi kada se Kardinalski zbor zatvori u konklavu i da su vatikanske politike na zanimljv način pratile ili predvodile (geo)političke cikluse Europi i svijetu. A njihov je smisao postajao jasniji s distancom od više desetljeća.
Konzervativni su vjernici bili zgroženi kad je papa Pavao VI. u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošloga stoljeća sustavno provodio ‘istočnu politiku‘ otopljavanja odnosa s komunističkim režimima u Europi, kada je primio maršala Tita, što je bio uvod u prijam drugih komunističkih lidera. Smatrali su to izdajom kardinala koji su se žrtvovali u otporu komunističkim režimima: hrvatskoga Stepinca, mađarskoga Mindszentyja, ukrajinskoga Slipija, češkoga Berana, poljskoga Wyszyńskog... Nije to bio manji šok za europske konzervativne katolike od odnosa pape Franje prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i patrijarhu RPC-a Kirilu te šoka zbog sporazuma s Kinom o suglasnosti kineske Komunističke partije o imenovanju katoličkih biskupa. Prijam maršala Tita u Vatikanu bio je za hrvatsku katoličku javnost sličan šok kao i odluka pape Franje da nakon završetka crkvenog postupka za proglašenje svetim odgodi kanonizaciju kardinala Stepinca – zbog neslaganja Srpske pravoslavne crkve!
Zamućene svjetovne naočale
Nije bilo većeg iznenađenja u recentnijim papinskim izborima od izbora pape Poljaka 1978., Ivana Pavla II., nakon više od dva desetljeća vatikanske ‘istočne politike‘. Danas znamo da je uloga pape Ivana Pavla II. u rušenju komunističkoga poretka u Europi bila presudna. No rjeđe se pitamo bi li ona uopće bila moguća da kompromisna ‘istočna politika‘ nije otvorila vrata većoj prisutnosti Crkve u tim režimima. Danas se čudimo što je papa Franjo imenovao nove kardinale, nerijetko teološki skromne, po udaljenim izvaneuropskim državama, a istodobno u europskoj ‘kolijevci kršćanstva‘ velike nadbiskupije poput Pariza, Milana, Venecije ili Kölna više nemaju kardinala. Ali ne pitamo se kako to da danas pakistanski Karachi, u kojem je biti katolik nerijetko opasno za život, ima više praktičnih katoličkih vjernika od Kölna ili Pariza.
I kao toliko puta dosad, gledano svjetovnim naočalama, iz perspektive trenutačne političke stvarnosti ne uspijevamo dokraja razumjeti crkvene izbore i procese. Možda će nakon izbora novoga pape biti ponešto jasnije kamo ide Crkva u sljedećem pontifikatu. Ali samo ponešto.