Iako su prosvjetari i vlada nadomak dogovora, štrajk se nastavlja, a mnogi i dalje na društvenim mrežama dijele govor mladog profesora Luke Žužula koji na nedjeljnom prosvjedu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu navodi da su prosvjetari potplaćeni, poniženi, umorni, degradirani, a kada ga je u jednoj You Tube snimci netko upitao tko je za to kriv, Luka je rekao da se ne zna tko je kriv, želeći, valjda, ostati politički i na svaki drugi način korektan.
A kakav je to govor, ako ne parolaški, koji jasno i glasno detektira probleme, a ne prepoznaje krivce i ne predlaže rješenja? Kakav je to govor, doli deklarativan, koji govori samo o prosvjetarima i njihovim koeficijentima, a da ne proziva krivca, jer kao krivac se ne zna, iako osim prosvjetara i njihovih niskih plaća, stotine tisuća umirovljenika živi na rubu siromaštva, samo zato jer rast mirovina nije usklađivan s rastom plaća, iako je zdravstvo na koljenima, jer zbog preniskih primanja liječinici i medicinske sestre glavom bez obzira odlaze u inozemstvo, tko je kriv što realni sektor stenje pritisnut jednim od najvećih poreza u Europi?
Sve ovo neće uspjeti dok se ne dotakne srž problema, problem se mora ispolitizirati jer je upravo politika kriva za situaciju u zemlji. Za to da se Vatikanu i dalje daju milijarde kuna, da se kupuju stari i neispravni vojni zrakoplovi, uništavaju sela i mali poljoprivredni proizvođači da bi se ojačali uvozni lobiji, da se četvrt stoljeća nakon rata proizvode novi branitelji.
Prosvjetari ne prozivaju krivca, valjda zato što su svjesni da ih ima lijevih i desnih, vjernika i ateista, pa im je jedini identifikacijski faktor profesija, odnosno činjenica da su prosvjetari. Možda ne prozivaju krivca i šute zato jer se boje da bi ih to razjedinilo pa se radije bore samo za sebe i svoje plaće, ne uzimajući u obzir činjenicu da možda imaju manju plaću od blagajnice u stranom trgovačkom lancu, ali veću od mnogih novinara s VSS-om, koji rade vikendom i praznikom, koji nemaju kolektivni ugovor i sindikalnog predstavnika, recimo. Nije ih briga što od njih manju plaću imaju mnogi direktori i vlasnici privatnih poduzeća, koji se očajnički bore da bi opstali na tržištu, zaradili plaću za sebe i svoje radnike, koji pritisnuti porezima jedva drže glavu iznad vode, koji svojim zaposlenicima sve i da žele ne mogu isplatiti veće plaće od profesorskih jer su osiromašeni davanjima na plaće i porezima iz kojih se puni proračun upravo za nastavnike, policajce, vojnike, zdravstveno osoblje, državne službenike, ali i već spomenute neispravne vojne zrakoplove, Vatikanske ugovore.
Prosvjetare izgleda da nije briga što su mnogi privatni poslodavci pritisuti svim mogućim i nemogućim propisima prisiljeni biti u većem ili manjem prekršaju, jer ih, jednostavno, financijski ne mogu ispoštovati i time ih se drži ucjenjivima, pa šute jer žele ostati nevidljivi, da ne bi, nedajbože, za odmazdu privukli neku inspekciju, koje imaju mogućnost odrezati kazne koje nisu odgojne, već svojom visinom poslovni subjekt tjeraju put uništenja.
I zato svi ti mladi i drčni Žužuli, spretni ili manje spretni govornici, profesori kao interesna skupina ne mogu me oduševiti i sto posto dobiti moju podršku, jer oni ne podržavaju nas, sve ostale, njihove sugrađane, jer u nama ne prepoznaju sebe, koji smo na ovaj ili onaj način kao i oni, zgaženi i poniženi. Ali šutimo da nas se ne prepozna kao neprijatelje države, jer nam je oduzet upravo taj identifikacijski faktor, da smo svi mi na ovaj ili onaj način obespravljeni građani. Šutimo jer su oni koji su na vlasti, sustavno privatizirali politički pojam domoljublje, pa, jelte, zna se, tko je domoljub, a tko 'zeleni, žuti ili crni vrag, jer, zna se, onaj tko je protiv nas, protiv Hrvatske je, jer Hrvatska to smo mi, zna se. Ili što bi rekao stari Luis XIV - 'Država, to sam ja', pozivajući se na apsolutizam svoje vladavine.
I upravo zato prosvjetari svjesno ili nesvjesno, ljubomorno čuvaju svoj mali identifikacijki faktor, iliti, čimbenik, ako vam je tako draže, 'mi' to smo mi, učitelji, i budući da odgajamo 'vašu' djecu, morate nas podržati. A nitko od nas koji smo 'vi' odnosno 'mi' se pri tome ne pita koji je naš identifikacijski faktor iliti čimbenik, nitko kao da ne vidi da smo svi 'mi' zapravo 'oni'. Da smo svi mi građani zapravo radnici, bez obzira prodajemo li svoje skromno znanje ili 'know how' kao liječnici, novinari, učitelji ili svoju golu radnu snagu, kao fizički radnici.
Nitko kao da nije svjestan da smo svi mi građanani, zapravo radnici, bilo da smo poduzetnici ili obrtnici, koji se iz dana u dan bore za svoj opstanak, nitko kao da nije svjestan da se svi trebamo ujediniti i tražiti bolji život za sve. Jer bez temeljite promjene, kozmetičke nisu nikada spasile društvo. Plenković možda, na kraju, prosvjetarima i popusti, da bi kupio socijalni mir i sačuvao vladu, ali sve će ipak ostati isto.