Komentari
StoryEditor

Lakše je napraviti prozapadnu Europljanku od Le Pen negoli na europski put vratiti Viktora Orbána

07. Srpanj 2024.
Viktor Orban
Trenutak je da se u realističnu proeuropsku i transatlantsku geopolitičku agendu integriraju svi oni koji žele prihvatiti temeljne zapadne vrijednosti, bez obzira na svjetonazorske i političke boje, a nasuprot eksponentima istočnjačkih projekata (Rusija, Kina, države islamskog svijeta)

Kao da se ništa oko njih ne događa, najuža elita EU-a nastavlja voditi europsku politiku dogovornom raspodjelom ključnih pozicija među sobom i održavanjem ‘sanitarnih koridora‘ prema politički nepodobnima. Tako se dvadeset pet šefova vlada ili država članica EU-a s lakoćom dogovorilo o plavo-crveno-žutoj formuli i imenima za tri ključne pozicije Europske unije. Predsjednica Komisije još je jednom ‘plava‘ Ursula von der Leyen, predsjednik Vijeća ‘crveni‘ bivši portugalski premijer António Costa, a visoka predstavnica za vanjske poslove i sigurnost ‘žuta‘ estonska premijerka Kaja Kallas. Još ostaje Europskom parlamentu da potvrdi (ili možda ne) njihov dogovor. Među tom najužom europskom političkom elitom nezadovoljni podjelom najviših funkcija ostali su tek talijanska premijerka Giorgia Meloni te mađarski premijer i glavni europski generator nesuglasja Viktor Orbán.

Macronov slobodni pad

Istodobno se europski politički krajolik znatno i ubrzano mijenja. Već sami rezultati europskih izbora dovode u pitanje i tu dogovornu formulu, kao i legitimnost dobitnika najviših funkcija u EU-u. Primjerice, zašto su iz podjele isključeni europski konzervativci (ECR), koji su prema brojnosti postali treća grupacija u EP-u, a talijanska premijerka Meloni kao njihovo zaštitno lice u međuvremenu je prošla testove europske i transatlantske orijentacije o koje se politički spoticala prije ulaska u izvršnu vlast?

Zašto visoko mjesto po inerciji i dalje dobiva liberalna grupacija, koja je zajedno s Emmanuelom Macronom kao svojim zaštitnim licem najveći gubitnik europskih izbora? A postizborni su trendovi nakon prvoga kruga parlamentarnih izbora u Francuskoj za njih još porazniji. Bez obzira na to kako u nedjelju završio drugi krug francuskih izbora i kakva se vlada nakon toga formirala, Macronov liberalni pokret u slobodnom je padu i u sljedećem izbornom ciklusu izgledno postaje stvar prošlosti u Francuskoj. A zahvaljujući staroj dogovornoj formuli EU-a upravo iz te grupacije treba dobiti ‘ministricu‘ vanjskih i sigurnosnih poslova, za koju je k tome Rusija raspisala uhidbeni nalog zbog gorljive potpore Ukrajini.

Zašto su iz podjele isključeni europski konzervativci (ECR), koji su prema brojnosti postali treća grupacija u EP-u, a talijanska premijerka Meloni kao njihovo zaštitno lice u međuvremenu je prošla testove europske i transatlantske orijentacije o koje se politički spoticala prije ulaska u izvršnu vlast? Zašto visoko mjesto po inerciji i dalje dobiva liberalna grupacija, koja je zajedno s Emmanuelom Macronom kao svojim zaštitnim licem najveći gubitnik europskih izbora?

Ne želim reći da aktualna estonska premijerka Kaja Kallas nije mnogo kompetentnija za posao visoke predstavnice EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku od svoje praprethodnice Federice Mogherini, da nije prozapadnija od još aktualnog Josepa Borrella, a i bliska mi je njezina proukrajinska orijentacija. No je li baš najbolje rješenje za EU imati na toj poziciji osobu protiv koje je Moskva raspisala uhidbeni nalog, u razdoblju kada će se nužno usmjeriti prema nekom kompromisnom rusko-ukrajinskom miru?

Nesposobna elita EU-a

Mnogo veći problem od pojedinačnih imenovanja jest nesposobnost političke elite EU-a da prepoznaje i prati raspoloženje i želje birača te da ih usmjerava prema proeuropskim politikama i transatlantskoj geopolitičkoj orijentaciji. Tako je širom otvorila vrata politički vještom mađarskom premijeru Orbánu koji upravo oko svojeg Fidesza okuplja široku grupaciju (desnih) stranaka proruske orijentacije koje su u političkom usponu – od njemačkog AfD-a do austrijske Slobodarske stranke ili Akcije nezadovoljnih građana bivšega češkog premijera Andreja Babiša – i koje mogu postati ozbiljan ruski (ili šire istočnjački) trojanski konj u EP-u. Ozbiljna politika izbornih pobjednika europskih pučana prevenirala bi to tako da na realnoj euroatlantskoj geopolitičkoj platformi integrira konzervativce i talijansku premijerku Meloni, koja je i dalje u političkom usponu, da postavi testne uvjete za integraciju moguće buduće francuske predsjednice Marine Le Pen i njezina Nacionalnog okupljanja umjesto da se povodi za Macronovim željama, koji je politički već bivši, ili njemačkog kancelara Olafa Scholza, koji to ubrzano postaje. Ne može se nova Europa graditi bez Italije i Francuske. Trenutak je da se u realističnu proeuropsku i transatlantsku geopolitičku agendu integriraju svi oni koji žele prihvatiti temeljne zapadne vrijednosti, bez obzira na svjetonazorske i političke boje, a nasuprot eksponentima istočnjačkih projekata (Rusija, Kina, države islamskog svijeta). I vjerujem da je mnogo lakše napraviti prozapadnu Europljanku od Le Pen, koja još nije okusila izazove izvršne vlasti, negoli na europski put vratiti veterana izvršne vlasti Viktora Orbána. Zato, iako se to zasad ne čini vjerojatnim, bilo bi korisno da EP ne potvrdi von der Leyen i da sruši dogovor o raspodjeli čelnih funkcija EU-a. Barem kao podsjetnik da je budućnost EU-a više od olake raspodjele najpoželjnijih fotelja. 

12. srpanj 2024 21:26