Nije osobito zahvalno pisati o nogometnoj reprezentaciji kao najpoznatijemu hrvatskom brendu nakon otvaranja Eura s uvjerljivim porazom. No kao što ne nastaju preko noći, istinski se brendovi i ne gase s jednim porazom. I nakon poraza naša je nogometna reprezentacija ostala globalno prepoznatljiv hrvatski brend, Zlatko Dalić prvorazredni vođa i ključni tvorac tog projekta, a Luka Modrić trenutačno najprepoznatljiviji Hrvat u svijetu, fenomen i zaštitno lice onog nogometa koji ne uključuje samo noge, istrčane kilometre i zabijene pogotke, već i glavu, autoritet, osobnost. A uopće nisu imali brend-majstora. No imali su jasan cilj, čvrst karakter, individualne kvalitete i rad koji se podrazumijeva. Zato nekad predestinirani gubitnici uoči Svjetskoga nogometnog prvenstva u Rusiji 2018. danas na svako veliko natjecanje odlaze kao favoriti iz sjene. Koji uvijek mogu pasti baš kao i svi drugi favoriti. Jer lopta je tako okrugla.
Neočekivani pobjednici
Možda je temeljna značajka njihova uspjeha što je nastajao nasuprot (političkom) sustavu, nasuprot pomodarstvu, mimo stereotipa i uobičajenih praksi. Obično iza velikih sportskih uspjeha, osobito nogometnih, stoji država s financijskom i moralnom potporom. I, dakako, s interesom gradnje nacionalnog samopouzdanja, motivacije, promidžbenim interesom… Uoči Svjetskoga prvenstva u Rusiji hrvatska reprezentacija kao da je bila predodređena za poraz. Hrvatski nogometni savez bavio se interesnim i frakcijskim bitkama. Ključni igrači Luka Modrić i Dejan Lovren baš su uoči Prvenstva zbog navodno lažnih svjedočenja(!) u slučaju Mamić razvlačeni po sudovima i difamirani u medijima, a u završnom činu operacije ‘isušivanja nogometne močvare‘ koju su pokrenuli tada već bivši premijer Zoran Milanović i njegov ministar Željko Jovanović. Tadašnji ih je premijer Andrej Plenković ignorirao. Od nogometa su ga više zanimali košarka i tenis. Za izbornika je na kratki rok, samo za potrebe Svjetskoga prvenstva, doveden nepoznat i s reprezentacijom neiskusan izbornik Zlatko Dalić. Da netko sjedi na klupi do očekivano brzog ispadanja. Njihov potencijal prepoznala je (ili možda čak i nije prepoznala) jedino tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja si je živopisnim navijanjima u Rusiji otvorila put prema novoj karijeri – elitne političko-sportske influencerice.
Očekivani gubitnici vratiše se sa srebrnom medaljom. Drugi na svijetu. I za budući rast još važnije: vratili su se kao momčad koja pobjeđuje kada bi se drugi predali, momčad koja zarađuje, što im je pomoglo ostvariti neovisnost o politici i nogometnim lobijima. To im je omogućilo nešto što se čini samorazumljivo: da igraju oni koji su najbolji. Ali s rezultatima je k njima došla i politika. Plenković je zavolio nogomet, Milanović također. Nedavno ih je i odlikovao. No daljnji rast ne bi bio moguć da se u timu nisu našla dvojica iskonskih lidera, posve netipičnih za naše doba: ponizni Dalić kao ultimativni kormilar broda i zvjezdanim taštinama neokrznuti Modrić kao kapetan na terenu. Mnogima čak smeta sveprisutna Dalićeva poniznost, vide u njoj neodlučnost i slabost. Ali pokazala se kao dobitna karta za postavljanje najviših zahtjeva pred suradnike i igrače. A kad poniznost nije pomagala, znao je Dalić vrlo efikasno otvoriti izlazna vrata onima koji se ne uklapaju u pravila ili ukloniti ih (Kalinić, Rebić, Livaja…). Modrić je pak postao iznimna pojava u suvremenom svjetskom nogometu. Njemu nogomet nije samo zanimanje ili igra, on nogomet živi. Primjerom pokazuje da mu je odanost iznad novca, obitelj iznad druženja s instant-zvijezdama, dobrobit kolektiva iznad osobne promidžbe, kao kada je plakao u Rusiji primajući nagradu za najboljeg igrača jer je s reprezentacijom izgubilo finale. On podsjeća na sve ono što je nogomet u svojoj komercijalizaciji izgubio.
Prepoznatljivi, a svoji
Dvojica velikih lidera svoje su vrijednosti prenijela na tim. Tako su postali prepoznatljivi, a ostali svoji, izvan ispolitiziranih pomodnosti poput klečanja dok svira himna, kapetanskih vrpca u duginim bojama, zadržavši snažnu nacionalnu emociju, ruku na srcu dok svira himna, vrhunsku izvedbu stečenu u najboljim europskim klubovima, potpunu predanost nacionalnom timu, istinsku radost igre i jednostavnu formulu uspjeha: da najbolji rade ono što najbolje umiju. I uvijek dolaze novi. Zato su ostali na vrhu i dalje rasli. I, ma kako završilo ovo prvenstvo, tako vođena momčad i dalje ima otvoren put – za rast.