Zahvaljujući američkom vojnom angažmanu u Europi nastao je NATO, a Europska unija dobila je priliku nastati. Berlinski zid srušen je zahvaljujući volji naroda, politici SAD-a, Velike Britanije i Vatikana, s vojnom snagom NATO-a u pozadini. Francuska zapravo nije sudjelovala u tom procesu
Emmanuel Macron priuštio si je svojih pet minuta slave. Odabravši pomno trenutak za dramski uzlet, jer ipak je on prošao dramsku sekciju kod gospođe Brigitte, francuski je predsjednik zabljesnuo kao glavni lik na globalnoj političkoj pozornici velikim intervjuom u Economistu upravo uoči tridesete obljetnice obilježavanja pada Berlinskog zida. Izgovorio je puno 'lipih stvari'. No globalno je najviše odjeknula njegova dijagnoza da je NATO-u istekao rok trajanja i da se nalazi u fazi moždane smrti pa u skladu s time treba žurno stvoriti europsku obranu. Regionalno je pak uznemirio duhove tvrdnjom da je BiH, suočena s problemom povratka džihadista, 'tempirana bomba koja kuca tik uz Hrvatsku'.
Najkraći odgovor na Macronov izazov iz Economista dao je američki državni tajnik Mike Pompeo, upravo u Berlinu, na marginama obilježavanja obljetnice pada Berlinskog zida. Upitan za komentar Macronove dijagnoze, naoko se duboko zamislio, a zatim kao za sebe promrmljao: 'Toliko pravih odgovora… a tako mnogo kamera' i izazvao smijeh među novinarima, pokazavši što misli o ozbiljnosti E. Macrona i njegove dijagnoze. Dakako, u ozbiljnom dijelu odgovora podcrtao je kako NATO mora rasti i mijenjati se da bi mogao odgovoriti na nove sigurnosne i obrambene izazove, izrazivši uvjerenje da će uvijek biti potreban transatlantskim saveznicima i da nikad neće zastarjeti.
SSSR do La Manchea
No zato je Mutti Merkel, uz bok Jensu Stoltenbergu, glavnog tajnika NATO-a, odlučno opalila po svome strateškom partneru za projekt gradnje europske vojske i federalne Europske unije Emmanuelu Macronu prozvavši ga za neodgovorne izjave i prisegnuvši na vjernost NATO-u. Slijedili su je svi koji ozbiljno promišljaju o europskoj sigurnosti i obrambenoj moći. A iz svoga kuta uvrijeđenosti zbog proglašavanja BiH tempiranom bombom i utočištem islamista Macrona su prozvali i bošnjački članovi predsjedništva BiH Šefik Džaferović i Željko Komšić.
Macronovi suradnici nastojali su objasniti njegove teze iz intervjua samo kao poziv na buđenje, kao namjernu provokaciju koja će pozvati Europu na suočavanje s ozbiljnošću sigurnosnih i obrambenih izazova. Pa da onda u tom kontekstu 'buđenja' promotrimo izazov budućnosti NATO-a i BiH kao sigurnosne prijetnje, kao i dosadašnju francusku ulogu u tim procesima prije ovoga najnovijeg 'buđenja'?
Pođimo od Drugoga svjetskog rata. Francuska se zajedno sa svojom vojskom tako hrabro i žurno predala Hitleru da je samo prošetao njome, popio kavu u Parizu i do 1941. pokorio cijelu Europu. Da nije bilo američkog i britanskog vojnog angažmana na europskom kontinentu, Staljinova se Crvena armija 1945. ne bi zaustavila pod Alpama, već na Atlantiku. Po francuskom obrambenom angažmanu dobili bismo nakon Drugoga svjetskog rata Savez Sovjetskih Republika do La Manchea. Zahvaljujući američkom vojnom angažmanu u Europi nastao je NATO, a Europska unija dobila je priliku nastati. Berlinski zid srušen je zahvaljujući volji naroda, politici SAD-a, Velike Britanije i Vatikana, s vojnom snagom NATO-a u pozadini. Francuska zapravo nije sudjelovala u tom procesu. Naprotiv, francuska je ljevica imala vrlo sentimentalan odnos prema Sovjetskom Savezu i komunizmu. No zato je devedesetih godina prošlog stoljeća, čim se raspao istočni blok, Francuska odmah počela dovoditi u pitanje ulogu NATO-a i potrebu prisutnosti američke vojske u Europi, promičući tezu o europskoj vojsci.
Islamistička bomba u Parizu
Ratni raspad bivše Jugoslavije pokazao je koliko su francuske politike jalove, koliko pogoduju lokalnim hegemonima i diktatorima, kako čak i ograničen i regionalni sukob u Europi nije moguće završiti bez američkog vodstva i NATO-a. Sad opet Macron od Francuske nastoji nametnuti utopijski projekt europske vojske umjesto NATO-a, i to tako da uoči obilježavanja obljetnice pada Berlinskog zida intervjuom politički ustrijeli stratešku partnericu, kancelarku Merkel, namećući joj francuski ritam. I onda se još očeše o tempiranu islamističku bombu u BiH, koja realno postoji. Ali samo zato da ne bi vidio mnogo ekplozivniju islamističku bombu u vlastitom dvorištu, u predgrađima Pariza i svih većih francuskih gradova.
Budimo blagi – nisu to baš povijesna iskustva i političke osobine koji bi preporučili Macrona za vođu Europe. Ali postoji i jedna povijesna nezgoda: kad se Europa budi i mijenja, obično se aktivira i balkanski laboratorij. Katkad samo krizni. A katkad i ratni. Zato i Macronovu budilicu valja imati na umu – ma koliko banalno zvonila.