Komentari
StoryEditor

Macronu nije izazov pobjeda na izborima, već upravljanje Francuskom nakon njih

17. Travanj 2022.
Emmanuel Macron
Neki analitičari predviđaju da bi se pod teretom krize Francuska mogla vratiti na ulice već ove jeseni, i to u gospodarskim, ali i političkim okolnostima mnogo ekstremnijima od onih prije četiri godine

Emmanuel Macron gotovo je osigurao ostanak u predsjedničkoj Elizejskoj palači u sljedećih pet godina. Dakako, nije to baš ni oportuno ni mudro tvrditi prije drugoga, završnoga kruga francuskih predsjedničkih izbora. Ali za Macrona je idealna pozicija imati u finalu za protivnicu Marine Le Pen (francusku verziju Đapića ili Škore), koja sa stečenom etiketom ekstremne desničarke ovisne o Putinovim finacijama ne može dobiti francuske predsjedničke izbore čak ni da pribjegne još drastičnijem političkom makeoveru nego što to čini u ovoj kampanji.

Doduše, ne bi Macronu nikakav problem u drugome krugu bio ni Jean-Luc Mélenchon (francuska verzija našeg Tomaševića, samo stariji model), koji je kao kandidat krajnje lijeve stranke Nepokorena Francuska najveće iznenađenje francuskih predsjedničkih izbora (iako je i na prošlima ostvario solidan rezultat), sa samo jednim postotnim bodom zaostatka za Le Pen i s pobjedama u velikim francuskim gradovima.

Potop socijalista i republikanaca

Izraze zabrinutosti zbog navodne mogućnosti da Marine Le Pen postane predsjednicom Francuske valja prije svega gledati kao dio Macronove izborne kampanje (koju u prvom izbornom krugu gotovo i nije aktivno vodio) i kao nastojanje da se birači motiviraju na izlazak u drugom izbornom krugu. Zato pravi izazov za Macrona nije pobijediti Le Pen na izborima, već će pravi izazov biti – upravljati Francuskom nakon izbora.

Da kojim slučajem (u koji apsolutno ne vjerujem) i Le Pen pobijedi u drugome krugu, ponovno se ne bi dogodili nikakav potop i kraj Europe, ali njezin izazov upravljanja Francuskom i funkcioniranja u EU bio bi još drastičniji. Zašto? Pokazuju to izborni rezultati prvog izbornog kruga.

Potpuni debakl dosadašnje njemačke proruske politike omogućuje Francuskoj i gotovo joj nameće obvezu da preuzme (privremeno) poziciju vodeće države EU. No današnja Francuska nema taj kapacitet, ni unutarnji ni u europskom okružju

Tradicionalne glavnostrujaške francuske stranke – socijalisti i republikanci – koje su šezdesetak godina naizmjence upravljale Francuskom, doživjele su na ovim predsjedničkim izborima apsolutan i vjerojatno definitivan potop, ne osvojivši zajedno ni sedam posto glasova (socijalistkinja Hidalgo 1,8 posto, a republikanka Pécresse 4,8 posto), obje zajedno manje od egzaltiranoga desničara Érica Zemmoura, i to samoga, gotovo bez stranačke infrastrukture.

Francuska je danas raspolućeno društvo koje traži rješenja u ekstremima, izvan političkog establišmenta. Istodobno i dalje leži na tempiranoj islamističkoj sigurnosnoj bombi. S druge strane, potpuni debakl dosadašnje njemačke proruske politike, koju je dokraja razotkrila invazija na Ukrajinu, omogućuje Francuskoj i gotovo joj nameće obvezu da preuzme (privremeno) poziciju vodeće države EU. No današnja Francuska nema taj kapacitet, ni unutarnji ni u europskom okružju. I to će biti muke novoga (starog) predsjednika.

Povratak starih pitanja

Godinu i pol nakon što je sa svojom strankom Republika u pokretu prije pet godina pomeo sve protukandidate i protivničke stranke, Emmanuelu Macronu dogodili su se 'žuti prsluci', prvotno prosvjedni pokret izvangradske, provincijske Francuske, koji je poslije prerastao u nasilje i bio različito instrumentaliziran. Ali zapravo je korona spasila (i) Macrona od obveze da odgovara na pitanja o (ne)održivosti one tradicijske Francuske koja nije priključena na multinacionalke i njihov kapital.

Zbog izgledne ekonomske krize koja se očekuje, koju ruska invazija na Ukrajinu sa svojim financijskim posljedicama samo ubrzava i radikalizira, ta će se pitanja uskoro vratiti. Neki analitičari predviđaju da bi se pod teretom krize Francuska mogla vratiti na ulice već ove jeseni, i to u gospodarskim, ali i političkim okolnostima mnogo ekstremnijima od onih prije četiri godine.

Projiciramo li izborne rezultate iz prvoga kruga u tu krizu: tridesetak posto stanovništva vjerovat će da su za sve krivi imigranti i Macron, a drugih tridesetak posto da su za sve krivi bogataši i, dakako –​ Macron.

Macronovi rezultati iz prvoga kruga uopće nisu mnogo lošiji od rezultata koje je postigao u prvome krugu svojih velikih pobjedničkih izbora prije pet godina. Ali okolnosti su drukčije. Njegova karizma i efekt novog lica u Francuskoj ishlapjeli su. Izvan Francuske nikada i nije bio osobito doživljen za razliku od, primjerice, bivše kancelarke Merkel, koju su poštovali čak i protivnici.

I s malim trudom u drugome izbornom krugu Macron će relativno lako ponovno ući u Elizejsku palaču, odnosno u njoj ostati. No pitanje je što će u drugome mandatu moći učiniti iz palače. Čini se – ne mnogo. Ni u Francuskoj. Još manje u Europi.

19. svibanj 2024 22:28