Neki analitičari predviđaju da bi se pod teretom krize Francuska mogla vratiti na ulice već ove jeseni, i to u gospodarskim, ali i političkim okolnostima mnogo ekstremnijima od onih prije četiri godine
Emmanuel Macron gotovo je osigurao ostanak u predsjedničkoj Elizejskoj palači u sljedećih pet godina. Dakako, nije to baš ni oportuno ni mudro tvrditi prije drugoga, završnoga kruga francuskih predsjedničkih izbora. Ali za Macrona je idealna pozicija imati u finalu za protivnicu Marine Le Pen (francusku verziju Đapića ili Škore), koja sa stečenom etiketom ekstremne desničarke ovisne o Putinovim finacijama ne može dobiti francuske predsjedničke izbore čak ni da pribjegne još drastičnijem političkom makeoveru nego što to čini u ovoj kampanji.
Doduše, ne bi Macronu nikakav problem u drugome krugu bio ni Jean-Luc Mélenchon (francuska verzija našeg Tomaševića, samo stariji model), koji je kao kandidat krajnje lijeve stranke Nepokorena Francuska najveće iznenađenje francuskih predsjedničkih izbora (iako je i na prošlima ostvario solidan rezultat), sa samo jednim postotnim bodom zaostatka za Le Pen i s pobjedama u velikim francuskim gradovima.
Potop socijalista i republikanaca
Izraze zabrinutosti zbog navodne mogućnosti da Marine Le Pen postane predsjednicom Francuske valja prije svega gledati kao dio Macronove izborne kampanje (koju u prvom izbornom krugu gotovo i nije aktivno vodio) i kao nastojanje da se birači motiviraju na izlazak u drugom izbornom krugu. Zato pravi izazov za Macrona nije pobijediti Le Pen na izborima, već će pravi izazov biti – upravljati Francuskom nakon izbora.
Da kojim slučajem (u koji apsolutno ne vjerujem) i Le Pen pobijedi u drugome krugu, ponovno se ne bi dogodili nikakav potop i kraj Europe, ali njezin izazov upravljanja Francuskom i funkcioniranja u EU bio bi još drastičniji. Zašto? Pokazuju to izborni rezultati prvog izbornog kruga.
Tradicionalne glavnostrujaške francuske stranke – socijalisti i republikanci – koje su šezdesetak godina naizmjence upravljale Francuskom, doživjele su na ovim predsjedničkim izborima apsolutan i vjerojatno definitivan potop, ne osvojivši zajedno ni sedam posto glasova (socijalistkinja Hidalgo 1,8 posto, a republikanka Pécresse 4,8 posto), obje zajedno manje od egzaltiranoga desničara Érica Zemmoura, i to samoga, gotovo bez stranačke infrastrukture.
Francuska je danas raspolućeno društvo koje traži rješenja u ekstremima, izvan političkog establišmenta. Istodobno i dalje leži na tempiranoj islamističkoj sigurnosnoj bombi. S druge strane, potpuni debakl dosadašnje njemačke proruske politike, koju je dokraja razotkrila invazija na Ukrajinu, omogućuje Francuskoj i gotovo joj nameće obvezu da preuzme (privremeno) poziciju vodeće države EU. No današnja Francuska nema taj kapacitet, ni unutarnji ni u europskom okružju. I to će biti muke novoga (starog) predsjednika.
Povratak starih pitanja
Godinu i pol nakon što je sa svojom strankom Republika u pokretu prije pet godina pomeo sve protukandidate i protivničke stranke, Emmanuelu Macronu dogodili su se 'žuti prsluci', prvotno prosvjedni pokret izvangradske, provincijske Francuske, koji je poslije prerastao u nasilje i bio različito instrumentaliziran. Ali zapravo je korona spasila (i) Macrona od obveze da odgovara na pitanja o (ne)održivosti one tradicijske Francuske koja nije priključena na multinacionalke i njihov kapital.
Zbog izgledne ekonomske krize koja se očekuje, koju ruska invazija na Ukrajinu sa svojim financijskim posljedicama samo ubrzava i radikalizira, ta će se pitanja uskoro vratiti. Neki analitičari predviđaju da bi se pod teretom krize Francuska mogla vratiti na ulice već ove jeseni, i to u gospodarskim, ali i političkim okolnostima mnogo ekstremnijima od onih prije četiri godine.
Projiciramo li izborne rezultate iz prvoga kruga u tu krizu: tridesetak posto stanovništva vjerovat će da su za sve krivi imigranti i Macron, a drugih tridesetak posto da su za sve krivi bogataši i, dakako – Macron.
Macronovi rezultati iz prvoga kruga uopće nisu mnogo lošiji od rezultata koje je postigao u prvome krugu svojih velikih pobjedničkih izbora prije pet godina. Ali okolnosti su drukčije. Njegova karizma i efekt novog lica u Francuskoj ishlapjeli su. Izvan Francuske nikada i nije bio osobito doživljen za razliku od, primjerice, bivše kancelarke Merkel, koju su poštovali čak i protivnici.
I s malim trudom u drugome izbornom krugu Macron će relativno lako ponovno ući u Elizejsku palaču, odnosno u njoj ostati. No pitanje je što će u drugome mandatu moći učiniti iz palače. Čini se – ne mnogo. Ni u Francuskoj. Još manje u Europi.