Nikoga u Hrvatskoj ne zanima to što će mađarski poduzetnici nakon energetike (Ina) i bankarstva (OTP banka) preuzimanjem Fortenove postati liderski igrači u poljoprivredno-prehrambenom sektoru. U usporedbi sa ‘sudbonosnim pitanjem‘ koji će ministar otići iz Vlade, to je svima nevažno
Teško prihvatljivo, a ipak očekivano, vijest da je ruski Sberbank prodao svoj udio u Fortenovi mađarskoj Indotek grupi u hrvatskoj općoj, ali i političkoj javnosti prošla je gotovo nezapaženo. Malo salonskog čuđenja i zgražanja izazvala je tek informacija da je glavni igrač Indotek grupe jedan od najbogatijih mađarskih poduzetnika Dániel Jellinek u bliskim poslovnim odnosima s Istvánom Tiborczem, zetom ponovo izabranoga mađarskog premijera Viktora Orbána. Ali vrlo brzo fokus se vratio na 'sudbonosna pitanja' koje će ministre premijer Andrej Plenković smijeniti i hoće li naći dobrovoljce da ih zamijene.
Političku, intelektualnu i opću javnost u Hrvatskoj uopće ne zanima to što će poduzetnici iz sjevernosusjedne zemlje nakon energetike (Ina) i bankarstva (OTP banka) preuzimanjem Fortenove postati liderski igrači u poljoprivredno-prehrambenom sektoru. Plus što u miraz dobivaju regionalno raširenu trgovačku mrežu (Konzum i Mercator). Nije ni čudno jer to je nevažno pitanje u usporedbi s pitanjem hoće li Mario Banožić biti smijenjen s ministarske funkcije.
Glava u pijesku
Prava je, međutim, istina da je rekonstrukcija Plenkovićeve vlade nevažan potresić od dva-tri stupnja, a preuzimanje najvećeg udjela u Fortenovi od mađarskog, Orbánu bliskog poduzetnika potres od devet stupnjeva. Ne možda sâm po sebi, nego sagledan u svjetlu takozvanoga strateškog kapitalizma koji s Istoka Zapadu, čiji smo dio ulaskom u EU i mi postali, i njegovu laissez-faire kapitalizmu zadaje teške udarce.
Kina, Rusija i Mađarska primjeri su zemalja koje kombiniraju, recimo to tako, privatno-javno partnerstvo autokratskih režima i tamošnjih privatnih poduzetnika blisko povezanih s vlašću. Pojednostavnjeno, na Zapadu se tijekom dvaju stoljeća stvorio sustav u kojemu država i krupni kapital zajednički djeluju na soft i tih način. Rušenjem socijalizma Zapad je 90-ih gurao privatizaciju u zemljama propalog socijalizma. Očekujući da će stasali poduzetnici ovladati političarima. A dogodilo se (ne)očekivano. U Rusiji i Mađarskoj, primjera radi, politika ipak drži oligarhe u ovisnom položaju. Kvaka je u tome da su oligarsi u poklonjene im nekada državne tvrtke uveli praksu modernoga korporativnog upravljanja. Pa je to odjednom postala nezgodna simbioza. A odnos između politike i biznisa je hard i javno priznat.
Odgovor na istočni strateški kapitalizam ni najnaprednije zapadne zemlje nisu artikulirale. S obzirom na to da vlast u Hrvatskoj nema inovativan kapacitet (čeka se da nešto smisli ekipa u Bruxellesu), zapravo ne začuđuje pometanje tog izazova pod tepih. O strateškom kapitalizmu ne govore ni u HDZ-u ni u oporbi. Jer je to za njih prevelik intelektualni napor.
Naivac u kavezu
U Hrvatskoj i dalje prevladava prešutni dogovor da se pravimo kako je sve u redu. U Nacionalnoj razvojnoj strategiji do 2030. o opasnosti zajedničke navale poduzetnika i autokrata iz bližeg i daljeg susjedstva nema ni riječi. To podsjeća na boksača koji se našao u MMA-ovu kavezu, ali nastavlja se boriti prema pravilima klasične plemenite vještine – dobroga starog boksa. Ne shvaćajući da su se pravila promijenila i da protivnik, bez kazne, osim šakama udara nogama, primjenjuje hrvačke zahvate, lupa laktovima, guši polugama…
Ako se vratimo ulasku mađarskog fonda u Fortenovu (koji se, prema svemu sudeći, dogodio samo ubrzanom nužnošću Sberbanka da otkloni opasnost od sankcija zbog ruske agresije na Ukrajinu), tu se mađarskoj strani nema što zamjeriti. Pažljivim čitanjem mađarskih strateških dokumenata moguće je naći cilj da Budimpešta postane poslovno i kulturno središte srednje i jugoistočne Europe. I ekipa radi na tome. Sinergijom državnog poguranca odabranim krupnim kapitalistima. Malo je nejasno odakle mađarskoj državi novca za sve aktivnosti. Ima li tu pomoći iz Rusije, trebalo bi dublje kopati. No država koja ima jaku energetsku tvrtku (Mol) i jaku banku (OTP), uz kombinaciju ostalih instrumenata, može financirati ekspanziju na područja koja su stoljećima bila pod dominacijom Pešte.
Generacije koje su u tridesetim godinama života prošle tranziciju iz socijalizma u kapitalizam nisu baš oduševljene da sa šezdesetak godina života budu objekti nove tranzicije, u autokratski, iliberalni sustav i novi državno-privatni oblik kapitalizma istočnog tipa. Da se to ne bi dogodilo, elite bi trebale uobličiti efikasan odgovor izazivačima. Ali elitama u ovoj zemlji (čast tu i tamo nekoj iznimki) to se baš i neće. Lakše je uz kavicu na proljetnom suncu raspravljati o rekonstrukciji Vlade.