U dnevniku jedne nacionalne televizije ministra Gordana Grlića Radmana pitali su je li etično da Agroproteinka zarađuje skupljajući lešine preventivno pobijenih domaćih svinja, a da je jedan od suvlasnika te tvrtke član hrvatske vlade
Uh, moram priznati da mi nije svejedno što će čitatelji čitati sljedeće redove ove kolumne jer postoji opasnost da neki od njih ne shvate što sam želio reći. Svejedno, idem u to pa što bude te stajem u obranu ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana.
Nakon što su neki od vas zakolutali očima pitajući se što sad ovaj novinar trabunja, nastavljam s obrazloženjem svoje obrane. Nije da mi je ministar Grlić Radman nešto drag, prije svega zato što mi izgleda kao neki puki izvršitelj odluka koje je premijer donio, bez nekog svog prijedloga smjera vanjske politike. Možda griješim, ali više mi izgleda kao aparatčik koji odleti na neki vanjskopolitički događaj za koji premijer ili nema vremena ili interesa. Da ne govorim da valja gluposti o rješenju bosanskog problema, a da o Bosni pojma nema, kao ni većina hrvatskih političara. Uostalom, barem ono što sam ja razgovarao s kolegama novinarima (a, bogami, i kolegicama), nitko ga ne smatra vrhunskim diplomatom. Bojim se da na međunarodnoj političkoj sceni jednako misle ljudi od tog zanata.
Stalno kolutanje očima
Ali i takav ministar vanjskih poslova zaslužuje da ga se poštuje kao osobu. Naime, kritike na njegov račun zbog zarade kompanije Agroproteinke (čiji je on de facto i de iure i dalje suvlasnik) nisu u redu. Prije neki dan gostujući u dnevniku jedne nacionalne televizije pitali su ga u studiju (glavna tema bila je protjerivanje našeg diplomata iz Srbije) je li etično da Agroproteinka zarađuje skupljajući lešine preventivno pobijenih domaćih svinja zbog afričke svinjske kuge (ASK), a da je jedan od suvlasnika član hrvatske vlade, i to još na čelu vrlo važnog ministarstva.
Tad sam ja po tko zna koji put zakolutao očima na takvo (ili slično) pitanje svađajući se s televizorom o tome zašto ga ne pitaju o njegovim pogrešnim potezima u Ministarstvu ili štogod drugo. Čak sam navijački rukom zamahnuo i rekao ‘to‘ kad je ministar Grlić Radman voditeljima dnevnika postavio protupitanje: ‘Evo, neka se ne javi Agroproteinka na natječaj za zbrinjavanje lešina, tko će taj posao onda odraditi?‘
I stvarno, tko će taj posao odraditi onako kako to propisi nalažu? U Hrvatskoj nema nijedne tvrtke osim Agroproteinke koja bi zadovoljila uvjete natječaja za zbrinjavanje lešina životinja, jer da ima, javila bi se. Kad sam prije nekoliko godina radio kompanijsku priču o Agroproteinki (analiza poslovanja), bio sam u prostorijama te tvrtke s kolegom fotografom i dobrim drugom, nedavno preminulim Draženom Lapićem, i sjećam se da smo na povratku u redakciju komentirali da ta tvrtka ima svu infrastrukturu i da su vlasnici (obitelj Grlić Radman) pronašli nišu od koje mogu lijepo zarađivati. Bilo je to u vrijeme dok naš ministar Grlić Radman još nije bio ‘planetarno popularan‘, a i tada je tvrtka u njegovu suvlasništvu jedina mogla izvesti te složene operacije. Uostalom, čelnici Agroproteinke u razgovoru s nama tada su to ponosno i isticali.
Demagogija i populizam
Voditelji dnevnika u jednom su trenutku upitali koliko je etično da je suvlasnik takve kompanije koja praktično ima monopol član Vlade, na što je ministar Grlić Radman pomalo zbunjeno nešto počeo odgovarati, ali praktično ništa nije rekao. No ja zaista, uz najbolju volju, ne vidim što je tu neetično. Bismo li sad trebali zabraniti nekomu tko ima tvrtku i koja ima ne svojom krivnjom monopol da se bavi politikom?! Ili još više, da ne smije biti član Vlade?!
Ne, to je smiješno, jer i takav čovjek može biti član Vlade te dobar ministar. To što bismo, po mom skromnom mišljenju, za ministra vanjskih poslova mogli imati mnogo boljeg kandidata od Grlić Radmana druga je stvar, ali razlog ne može biti njegov suvlasnički udio u Agroproteinki.
Možemo raspravljati je li Ministarstvo poljoprivrede usmrćivanjem svinja zbog ASK-a donijelo odgovarajuću mjeru, ali ona je donesena, a Agroproteinka je samo iskoristila svoju priliku, sasvim legitimno, i tu priča s ministrom Grlićem Radmanom završava. Sve je ostalo demagogija i populizam.
POST SCRIPTUM
Imam osjećaj da je mnogo onih u ovoj zemlji koji kritiziraju samo da bi kritizirali. Svojedobno sam branio aktualnog ministra gospodarstva Davora Filipovića zbog hajke jer jednom davno u Americi nije shvatio da treba pritisnuti tipku na semaforu kako bi mu se na pješačkom prijelazu upalilo zeleno svjetlo. Tad sam napisao da trebamo pričekati njegove rezultate rada pa ga eventualno kritizirati, a ne ga proglašavati nesposobnim zbog semafora. I zaista, nekoliko mjeseci poslije žestoko smo ga kritizirali zbog pritiska na trgovačke lance da snize cijene sladoleda i drugih artikala o kojima ne ovisi ljudska egzistencija.