Prvi broj Lidera izašao je 2005., u tjednu kad je Hrvatska počela pristupne pregovore za članstvo u EU. Devetstoti broj izlazi u vrijeme kad Hrvatska kunu mijenja eurom i ulazi u šengenski prostor. Između je prošlo 17 godina u kojima su ostvareni brojni poslovni projekti. Ali zajednički, napravljeno je puno premalo pomaka
Evo i 900. broja Lidera (preciznije: božićno-novogodišnji dvobroj 899/900). Prilika je to za zadovoljstvo nas u Lideru i zahvale čitateljima i partnerima projekta. No, prilika je to i za pokušaj svođenja računa što se u biznisu, ekonomiji, politici i društvu dogodilo između prvog i 900. broja Lidera. Postoji zanimljiva simbolika. A mi u medijima volimo simbolike.
Dakle, prvi broj poslovnog tjednika Lider izašao je 5. listopada 2005., u tjednu kad je Hrvatska formalno počela pristupne pregovore za članstvo u Europskoj uniji. Devetstoti broj izlazi u danima kada se odbrojava kada će kunu zamijeniti euro i kada će Hrvatska ući u šengenski prostor.
Moglo bi se reći da upravo završava dio povijesti od 17 godina koji će ostati obilježen procesom uklapanja Republike Hrvatske u zajednicu Europske unije. I da bi bilo očekivano da ambiciozno društvo, predvođeno ambicioznom vladom, ima pripremljen društveni dogovor najvažnijih političkih i ekonomskih skupina te civilnog društva što su nam ciljevi za sljedećih 17 godina.
Sumnjiva mantra
Nažalost, takvog projekta nema. Godina 2023. bit će ipak godina kontinuiteta neambicioznosti nas kao zajednice, kao društva. Od 2005. do danas, na razini pojedinačnih projekata mnogi su pošteno napravili uspješne karijere i razvili uspješne tvrtke. Ali, puki zbroj uspješnih poslovnih projekata, koji više-manje izgledaju kao arhipelag međusobno nepovezanih otoka, bez sinergijske nadgradnje, doveo je do toga da unutar Europske unije prema BDP-u nismo uspjeli preskočiti ni jednu drugu zajednicu. Ali druge jesu nas.
Stalno se ponavlja mantra da su članstvo u EU, povlačenje EU fondova, a sada usvajanje eura i ulazak u šengenski prostor ‘vjetar u leđa‘ Hrvatskoj. No, pokazuje se da uz takve dividende u normalnim vremenima hrvatski BDP ne može rasti više od tri posto na godinu (što bi se, pokazuju neka istraživanja, postiglo bez ikakvih vanjskih poticaja). Pa je pitanje koliko bismo rasli bez EU? Bi li se pokazalo koliko bi nepostojanje pravog modela razvoja, upareno s korupcijom u mnogim dijelovima državnog aparata, bilo uzrokom dugotrajne recesije? I služe li blagodati članstva u EU zapravo za saniranje posljedica korupcije unutar sustava.
Ta je priča više-manje dokazana mnogo puta. Ima jedna priča, međutim, od koje poslovna, znanstvena i općenito intelektualna elita (koja nije dio HDZ-ove vlasti) okreće glavu. Koju volimo sakriti pod tepih. Što je elita ovih 17 godina organizirano napravila da bi ponudila alternativu strategiji bez strategije, na što se svodi ono što vladajući, ali nažalost i opozicionari, nude na političkoj pozornici? Budimo iskreni, vrlo malo.
Naravno, postoje interesna udruženja, ali to je razina legitimne borbe za parcijalne interese. Nijedno udruženje, isprika ako mi je nešto promaklo, nije u proteklih 17 godina izašlo sa zaokruženim, kvalitetnim alternativnim viđenjem strategije razvoja zemlje. Nekad davno, u osvit tranzicije skupina mladih ekonomista bila je osnovala svoju udrugu kao alternativu već tada onemoćalom službenom društvu ekonomista. Revolucionarni entuzijazam brzo je splasnuo kako su se mladi ekonomisti revolucionari pozapošljavali u državnim institucijama. Od tada – ništa.
Salonski kritičari
Povremeno se pojave inicijative s elementima na Zapadu razvijenih i uticajnih think-tankova. Ali ambiciozni inicijatori brzo se sudare s odbijenicama većine onih koji, isprika na ocjeni, u medijskim nastupima glume kritičare koji znaju što bi, samo kad bi imali pet minuta vlasti. ‘Pomoći ću ja tebi neformalnim savjetima, ali znaš, imam one neke poslove s državom pa ne bi bilo zgodno da joj se idem javno zamjerati‘, tipičan je izgovor.
Ispada da u gornjoj trećini društva, onoj koja ima odgovornost voditi ostale, zasad ne postoji kritična masa voljna organizirano nuditi utemeljenu alternativu aktualnoj politici stabilizacije (cilj naslijeđen iz socijalizma). Velika većina ne bi iz zone ugode jer joj zapravo i nije loše. Godinu počneš na skijanju, u svibnju već ideš prozračiti kuću ili apartman na moru… A vlast čini sve da tu uspavanost još pojača.
Trebalo bi ipak završiti uz nekakav optimizam. Mnogo je kredita potrošeno. Moja generacija ostavila je nasljednicima neuređenu kuću, neambiciozni mindset, ali i pregršt poslova koje mlađe generacije mogu birati. Bit će veliko iznenađenje ako u nekom trenutku generacije koje sada imaju između 30 i 40 godina pokažu veći udruženi revolucionarno-intelektualni aktivizam nego što ga ima ekipa koja će euro i Šengen dočekati u svojim pedesetim ili šezdesetim godinama.