Slučajevi Fortenove i Ine otkrivaju da javnost u Hrvatskoj ne bi strance kao vlasnike tvrtki. Ne bi ni domaće poduzetnike. A ni državu. Ostaje koncept nevlasništva. Nezgodno je što se to svodi na društveno vlasništvo koje je 1976. domislio Titov ideolog Edvard Kardelj. Nažalost, nije se pokazalo održivo
Neočekivana prodaja 43 posto dionica Fortenove arapskom investitoru Saifu Alketbiju, kojom je Sberbanka u posljednji trenutak nastojala izbjeći finalnu fazu sankcija uvedenih zbog ruske agresije na Ukrajinu, još je jednom otvorila nikad ozbiljno razmatranu temu o odnosu Hrvatske prema strancima kao vlasnicima ovdašnjih tvrtki. Vlast je trenutačno ljutita i na predstavnike njemačkog Allianza, koji su u zadnji trenutak odustali od sudjelovanja u kupnji spomenutog paketa Fortenovinih dionica.
Kad se tome pridoda i višetjedno propitivanje je li mađarski Mol, koji upravlja Inom, baš sada morao narediti obustavu rada rafinerije nafte u Rijeci, pojavila se slabašna nada da će ovdašnji političari na vlasti i u opoziciji i ekonomska intelektualna elita napokon, nakon 30 godina, početi stvarati smisleni okvir kako se konstruktivno, a u interesu društva, odnositi prema inozemnim investitorima u tvrtke koje posluju u Hrvatskoj. I još malo šire, bilo bi lijepo promisliti kakve to vlasnike tvrtki javnost u Hrvatskoj zapravo želi.
Kako sada stvari stoje, najviše je pobornika, makar toga većina njih nije svjesna, povratka u 1953. kada je u Jugoslaviji promovirano društveno vlasništvo kao specifičan oblik nevlasništva. A koje je onda još ‘dotjerao‘ Titov ideolog Edvard Kardelj u Zakonu o udruženom radu (1976.). Otkud to? Pa, ovdašnjem društvu ne sviđaju se strani vlasnici poduzeća. Ne sviđaju mu se ni domaći poduzetnici kao vlasnici. O državi kao vlasniku da i ne govorimo. Pa kad nam se ne sviđaju svi ti vlasnici, ostaje povratak na (propali) koncept nevlasništva. Budući da to, budimo realni, ipak nije moguće, bilo bi korisno otvoriti raspravu o odnosu države i društva prema vlasnicima tvrtki.
Famozni nacionalni interesi
No, nije to lak zadatak. Moguće su dvije krajnosti. Prva je, koju godinama promovira ekstremni dio neoliberala ‘nevidljivorukaša‘, da se sve prepusti tržištu. Svi su vlasnici isti, pa neka tržište odluči tko će opstati, a tko propasti. Šteta je nebitna. Drugu krajnost čine predstavnici škole zaštite nacionalnih interesa. Njih se prepoznaje po mudrim zahtjevima u stilu ‘moramo investirati u vlastitu proizvodnju energije kako bismo bili neovisni‘ ili ‘kod energetike smo izgubili utjecaj, ne smije nam se to dogoditi s hranom i vodom‘.
Zvuči revolucionarno, ali samo do prvog potpitanja: ‘A tko smo to mi?‘ Misli li se na podržavljenje tvrtki iz sektora energije, hrane i vode? Ili vrli predlagači misle na domaće poduzetnike koji će u nekoj simbiozi s državnim tijelima raditi u interesu građana Hrvatske? To predlagači nisu promislili.
Bilo bi najbolje da se sve može prepustiti tržištu kako savjetuju ‘nevidljivorukaši‘. Nažalost, današnji svijet u kojemu su podjele sve izraženije, a konkurencija se podigla na razine država kao svojevrsnih natkoncerna, od odgovornih zajednica traži nove oblike djelovanja. Šteta što je pojam privatno-javnog partnerstva u Hrvatskoj odavno kompromitiran, ali baš je njegov kvalitetan oblik, pretočen u jasne procese i odnose države i krupnoga domaćega kapitala, odgovor na izazove koji jačaju.
Dijalog premijera s vlasnicima
Među ostalim, to bi značilo politički kratkoročno rizičan, ali dugoročno dobitan potez redovitih, javno najavljenih, ali ne i nužno za javnost otvorenih konzultacija predsjednika i članova vlade s npr. dvadesetak za toliko spominjane nacionalne interese važnih vlasnika tvrtki. A ne samo s Matom Rimcem. Na kojima se traži optimalan odnos interesa poduzetnika i interesa društva (ne samo države u pojavnom obliku stranke na vlasti). I gdje se proigravaju prilike i opasnosti. Da su premijeri na vrijeme, a ne kad je bilo prekasno, u Banskim dvorima razgovarali s Ivicom Todorićem, možda danas ne bi ni bilo ove sapunice oko Fortenove.
Jednako bi trebalo tretirati i predstavnike stranoga kapitala koji imaju tvrtke u Hrvatskoj. Samo je mali dio njih problematičan. Većina, pogotovo oni koji ovdje imaju proizvodne operacije, vrlo su kooperativni. U današnjem Lideru donosimo listu tvrtki koje su u 2021. imale prihod veći od milijardu kuna. Od 95 tvrtki s liste, stranci upravljaju s čak 51 (država s osam, a domaći poduzetnici s 36). I s njima bi premijer Andrej Plenković trebao održavati zajedničke konzultacije bar dvaput na godinu.
Bit će šteta ako se i ova zavrzlama oko paketa Fortenovinih dionica ne iskoristi za ozbiljna, strateška promišljanja. Možda bi od pomoći bila Agencija za privlačenje investicija. Ali, ups, Vlada ju je ukinula prije tri godine. Osim toga, za koji dan izbit će neka nova afera i fokus pozicije, opozicije i opće javnosti okrenut će se prema novoj igrački. Kako kaže ona genijalna izreka: ‘Imali smo mi i većih problema, pa ih nismo riješili.‘