Kad potencijalni ulagači u Hrvatsku vide s koliko se mržnje politički akteri odnose prema Meggleu, prva će pomisao biti: ‘Pa i nama se može dogoditi da naš pothvat u Hrvatskoj završi neuspjehom. Treba li nam ići onamo da nas povlače po blatu?‘
Ima tjedana kad 'ni svijećom' nije moguće pronaći povod za kolumnu. A onda dođe tjedan kad povodi navale. Evo, ovaj je put u Bruxellesu – nakon očekivano maratonskih pregovora – prihvaćen plan za spas zemalja Europske unije pogođene ekonomskom krizom zbog korone. Hrvatskoj su pripale 22 milijarde eura. Drugi je legitiman povod formiranje Vlade nakon uvjerljive pobjede Plenkovićeva HDZ-a. Poznat je popis ministara i dala bi se napisati zanimljiva kolumna.
Uz ovako velike događaje izbor ipak pada na odluku njemačke tvrtke Meggle da ugasi proizvodnju mlijeka i mliječnih prerađevina u Osijeku. O milijardama pomoći Hrvatskoj diskutirat će se mjesecima. O novoj Vladi također. Kad je posrijedi zatvaranje Meggleove proizvodnje, koliko god to ovih dana bila tema o kojoj političari ostrašćeno nastupaju u javnosti, za tjedan dana bit će zaboravljeno i 160 radnika koji će ostati bez posla i 280 kooperanata. A primjer zaslužuje biti analiziran i iz još nesagledanih kutova.
Diletantizam političke elite
Prvo, treba biti svjestan da je Meggleov ulazak u Osijek bio ulazak međunarodne tvrtke u kapacitet namijenjen lokalnom tržištu. Kupnjom propale mljekare kupovalo se ovdašnje tržište. Veće izglede za opstanak, pogotovo u burnim vremenima, imaju tvornice koje su bar s pola proizvodnje usmjerene i na strana tržišta.
Drugo, gašenje proizvodnje dio je tržišne ekonomije. U zemljama koje uspješno i masovno privlače strane proizvodnje na svoje područje zatvaranje pogona nije rijetkost. Pa je i javnost, uključujući i političare, naviknuta da jedni investitori odlaze, a drugi dolaze. Ne pribijaju se vlasnici tvrtki koje su odlučile otići na stup srama. Upravo u žučljivim reakcijama kakvima smo svjedočili (osječki župan Anušić, saborska zastupnica Petir) vidljivo je koliko u ovdašnjoj političkoj eliti, kad je o stranim investitorima riječ, ima diletantizma. 'Cipelarenje' Meggleova vodstva strašna je šteta koje političari nisu svjesni. Kad potencijalni ulagači u Hrvatsku vide s koliko se mržnje akteri odnose prema Meggleu, prva će pomisao biti: 'Pa i nama se može dogoditi da naš pothvat u Hrvatskoj završi neuspjehom. Treba li nam ići onamo da nas povlače po blatu?'
Kad je o političarima riječ, treba uočiti afektiranje u izjavama ministrice poljoprivrede Vučković: 'Učinit ćemo sve da zaštitimo kooperante.' Ili slične izjave župana Anušića: 'Sve ćemo učiniti da radnici ne ostanu bez posla.' Valja uočiti riječ od tri slova – 'sve'. Bile bi dovoljne izjave poput: 'Učinit ćemo što je u našoj moći…' Ali obećavati 'SVE' podrazumijeva – pod bilo koju cijenu. A to niti bi bilo dobro niti će biti izvedivo. Samo se pokušavaju loviti jeftini politički bodovi.
Nervozno ponašanje političara školski je primjer reaktivne državne intervencije. Nitko od mjerodavnih nije imao pojma da bi mljekara u Osijeku mogla biti zatvorena. Pa se naknadno izvodi predstava s traženjem možebitnog kupca zatvorenog pogona. Jako naivno. Jer, zašto bi Meggle, koji hrvatsko tržište namjerava opskrbljivati iz susjednih zemalja, ostavljao svoj proizvodni kapacitet mogućemu novom konkurentu?
O zatvaranju odlučuju nijanse
Aktivna državna intervencija bila bi da u Vladi postoji razrađen sustav praćenja što se događa u srednjim ili velikim tvrtkama. Naime, političari su, kad je o unutarnjem životu korporacija riječ, jednodimenzionalni. Nisu svjesni kakve se drame događaju unutar desetaka i desetaka međunarodnih tvrtki koje imaju svoje tvornice u desetak zemalja.
Osmišljavaju se planovi A, B i C za različite stupnjeve recesije. Menadžeri u hrvatskim podružnicama grčevito se bore da se ne smanje kapaciteti baš u tvornicama koje oni vode. Isto to pokušavaju njihovi kolege u Sloveniji, Češkoj, Španjolskoj, Poljskoj… svuda gdje već matična tvrtka ima poduzeća. Nijanse mogu odlučivati o tome hoće li dvjesto radnih mjesta biti ugašeno u Slovačkoj ili Hrvatskoj. Da nije treći put ugašena Agencija za investicije i izvoz, netko bi se brinuo o tome. Vlada bi dobila signal da treba na vrijeme, dok odluke u centrali još nisu donesene, pitati kako da nekom olakšicom ili vezanom trgovinom pomogne u očuvanju radnih mjesta. Ovako, o tome se ne brine nitko. Dok ne postane kasno.
To su pravi izazovi koji stoje pred novom/starom Vladom. Državna intervencija ne svodi se samo na pokušaj da se 'mazne' lova koju je, evo, Bruxelles namijenio Hrvatskoj. Niti je to prepisivanje starih materijala o kvazireformama. Od država se traži mnogo sofisticiraniji suživot s gospodarstvom. Biti iznenađen i uvrijeđen kad neki strani investitor odluči otići iz Hrvatske jadno je i opasno.