Komentari
StoryEditor

Država – kandidat za najnesposobnijeg poslodavca godine

01. Veljača 2024.
Andrej Plenkovićfoto Ratko Mavar
Poslodavac s Markova trga samo jedan posto prihoda mora osigurati na slobodnom tržištu. Sve ostalo, 99 posto, porezi su i donacije iz Bruxellesa. Ni uz takvu – za ostale poslodavce nezamislivo ugodnu – poziciju Vlada ne uspijeva menadžerirati svojih 250.000 zaposlenika

Zamislite poslodavca koji za pozitivan financijski rezultat tijekom godine na slobodnom tržištu ostvari samo jedan posto svoga ukupnog prihoda. Gotovo 90 posto prihoda zbog monopolske pozicije jamče mu korisnici koji jedino kod njega mogu naručiti usluge. Pri čemu građani i druge tvrtke uplaćuju novac svaki mjesec, a da im se ne jamči kvaliteta. A rokovi obavljanja usluge nerijetko su dulji od godinu-dvije. I to nije sve! Uz prihode od čistog monopola, više od deset posto nepovratna su sredstva koja stižu iz inozemne matične kompanije.

Uza sve te neviđene pogodnosti taj poslodavac, oslobođen mnogih teških obveza koje drugi poslodavci imaju i s viškom vremena, ne uspijeva upravljati svojim zaposlenicima. Pa stalno mora gasiti prijetnje štrajkovima u pojedinim podružnicama. Poslodavac ponudi izdašne povišice, a sindikati ga odbiju tražeći još više.

Uprava na Markovu trgu

Mislite da takav poslodavac u Hrvatskoj ne postoji? Itekako postoji! Zapošljava oko 250.000 ljudi. Zove se država. Uprava je u Zagrebu, na adresi Markov trg 2. Predsjednik uprave je Andrej Plenković. Nadzorni odbor u sjedištu je HDZ-a, a predsjednik je, malo je čudno za uobičajenu podjelu funkcija uprava – NO, opet Andrej Plenković.

Za 2024. godinu predviđen je prihod Države Hrvatske d. d. od 28,5 milijardi eura. Oko 90 posto prihoda rezultat je poreza i doprinosa, čiju visinu određuje uprava (Vlada). Čisti monopol. Usluge zdravstva, policije, obrane, vodoprivredne zaštite itd. naplaćuju se svaki mjesec, a neke usluge, u zdravstvu na primjer, obave se nakon godinu ili dvije. Onih desetak posto darova iz inozemnog sjedišta tvrtke majke iznosi 3,64 milijarde eura koje će putem fondova EU-a bez obveze vraćanja stići iz Europske komisije. Vlastiti proračunski prihodi, jer o proračunu je riječ, bit će manji od jedan posto. Uključujući rentu od državnih nekretnina.

I uz tako lagodnu poziciju Vlada kao najveći poslodavac u zemlji nije sposobna upravljati svojim zaposlenicima. Pa su suci i državni odvjetnici u bijelom štrajku, a sindikat liječnika traži ‘plaće od kojih se može normalno živjeti‘. Ako se njima popusti, sutra će zaprijetiti sindikati iz drugih dijelova državne korporacije. Već su dobili povišice, ali kad je poslodavac u plan za 2024. stavio enorman rast izdataka za plaće od 30 posto, zašto ne uzeti još malo kolača?

Pregovori između Vlade i sindikata svode se na socijalističko ‘svatko prema mogućnostima, svakomu prema potrebama‘. U ono vrijeme pokušavalo se nagrađivati ‘prema radu i rezultatima rada‘. Danas se u pregovorima rezultati rada zaposlenih u državnom aparatu ne spominju kao kriterij za dio plaće

Ako bi postojala nagrada za najmanje sposobnog poslodavca, ekipa iz Banskih dvora bila bi favorit. Prvo, tek u sedmoj godini mandata počelo se petljati po razredima i koeficijentima. I to bez kvalitetnih analiza. A možda je jednostavno trebalo nastaviti kao i do sada. U blagom kaosu. Ima ona američka: Ako nije pokvareno, ne popravljaj! Ali vrijedi i malo izmijenjena: Ako je i pokvareno, ne popravljaj ako se popraviti ne može! Kako, prema kojim kriterijima, odrediti odnose plaća npr. liječnika specijalista, suca i fakultetskog profesora? Misija nemoguća. Ispravljanje postojećega kaosa, vrlo vjerojatno uz mnogo štete, završit će još većim kaosom, uz više plaće. Koje će platiti porezni obveznici.

Provociranje štrajkova

Drugo, poslodavac koji želi izbjeći štrajkove neće nešto obećati u nekim rokovima, a onda to ne ispuniti. Mudrije je ništa ne obećati. Treće, ako već ulaziš u pregovore sa sindikatima, nastojiš imati što jaču početnu pregovaračku poziciju. Poslodavci iz Vlade, međutim, samo su ponudili iznose povišica. Nisu zauzvrat tražili ama baš ništa (osim ako nije riječ o glasovima na izborima, ali njih bi, vjerojatno, ionako dobili od mnogih iz državnog aparata). Na Liderovo pitanje što traže u zamjenu za više plaće, bijelo nas gledaju i u Vladi i u sindikatima. Kakvo je to pitanje?! Zar nije samorazumljivo da se ništa ne obećava i ne traži i da se to ispunjava? Četvrto, Vlada je poslodavac koji potiče na povratak u socijalističke odnose. Od zaposlenika se traži da rade ‘prema mogućnostima‘, a zauzvrat će im država pokušati dati ‘prema potrebama‘. Evo, predsjednica liječničkoga sindikata ističe da njezin sindikat traži ‘plaće od kojih se može normalno živjeti‘.

Iz Vlade na to ne reagiraju. Bar da se kao poslodavac usude tražiti specifikaciju što se podrazumijeva pod ‘normalan život‘. Ali ni to.

Još su tu zahtjevi koji traže ‘jednaku plaću za jednak rad‘. U socijalizmu se ipak govorilo o nagrađivanju prema radu, ali i rezultatima rada. Sad se otišlo dalje u socijalizam pa se ne traže rezultati rada.

Poslodavci u privatnom sektoru s užasom prate te nazovipregovore između Vlade i njezinih sindikalista. Znaju da će račun biti njima ispostavljen. Pa razmišljaju nije li možda spas u reprivatizaciji. Pa Vlada oktroira koeficijente i jamči plaće: SSS-u u prosjeku 1222 eura, VŠS-u 1396 eura, a visokoj spremi 1950 eura neto. Kud ćeš bolje! 

14. travanj 2024 16:01