U više desetljeća novinarske i uredničke karijere poznavao sam mnoge nokautere među novinarima i radio s njima. Nisu si mogli pomoći. Nešto ih je tjeralo u ekstremne izazove i napore. Naravno da je nemoguće dokazati da je među njima natprosječan broj onih koji su prerano otišli, ali takav je dojam
Nakon učestalih smrti uglednih novinara (Antun Masle, Vladimir Matijanić, Mislav Bago) više Liderovih dugogodišnjih čitatelja zvalo je ili poslalo poruke s pitanjem što se to događa. I kako da se snađu u moru komentara koji su preplavili društvene mreže. Pa evo nekoliko rečenica koje će možda nekima izvan branše pomoći u traženju odgovora.
Prva je specifičnost novinarstva to da je javno. Ono što novinar napravi toga dana vidljivo je tisućama, stotinama tisuća ili milijunima ljudi. Zamislite, svatko od vas koji nije novinar, da ono što ste toga dana napravili vide ne samo vaši nadređeni i dio kolega nego da to mogu procjenjivati i ocjenjivati i vaši susjedi, znanci, neznanci. Da svi znaju da ste u srijedu potpisali ugovor s novim kupcem svojih proizvoda/usluga. Sve super! Ali u četvrtak se dogodi da vam se dugogodišnji klijent zahvalio na suradnji. Niste bili uspješni kao prethodnoga dana. I tako iz dana u dan, kad idete s posla, nailazite na ljude znajući da oni znaju jeste li toga dana napisali odličan ili prosječan 'tekst'.
Sad će netko reći: 'Pa i glumci i glazbenici stalno su pred očima i sudom javnosti.' Točno. Ali oni većinom reproduciraju ono što je netko drugi napisao ili skladao. Novinari nemaju privilegij da jednom nauče ulogu ili pjesmu i onda je izvode desecima ili stotinama puta. Novinar mora stalno pisati novu 'dramu' ili skladati novu 'pjesmu'. Novinar svaki dan mora biti originalan.
Tri tipa novinara
E, sad, tu postoje, pojednostavnjeno rečeno, tri tipa novinara. Prvi su oni koji igraju 'na bodove'. Njihov je pristup da svaki dan naprave korektan uradak. Ne pokazuješ veliku ambicioznost, ne hvataš se najatraktivnijih tema, pa ni javnost ne očekuje previše. I to je O. K. Svakoj redakciji potrebni su samozatajniji igrači koji će pouzdano odraditi svoju ulogu.
Druga su krajnost novinari koji od početka karijere ne žele igrati na bodove, nego ih nešto tjera da svaki dan pokušavaju pobijediti nokautom. Svakoj temi pristupaju kao da je posljednja. Ulažu golemu energiju ne bi li napravili ekstrauradak. Kratkotrajno uživaju kad u tome uspiju, ali s obzirom na to da novinarska slava traje do sljedećeg izdanja ili emisije, već sutra kreću u novu borbu koju žele završiti nokautom. Jer, publiku su naviknuli na to. To donosi slavu, ali troši tijelo i dušu.
U više desetljeća novinarske i uredničke karijere poznavao sam mnoge nokautere i radio s njima. Nisu si mogli pomoći. Nešto ih je tjeralo u ekstremne izazove i napore. Naravno da je nemoguće dokazati da je među njima natprosječan broj onih koji su prerano otišli (ima onih koji su radili laganini, pa su otišli u četrdesetima), ali takav je dojam.
Između skupljača bodova i nokautera kolegice su i kolege koji su se uspjeli othrvati maksimalnu zadovoljavanju svoga novinarskog poriva i koji su našli svoj omjer između tekstova/priloga koji se rade profesionalno kvalitetno i onih tema kojih se prihvate punim žarom i troše veliku energiju dok ne naprave nešto što je iznadprosječno. Nešto čime je zadovoljen njihov ego (ne znam rasnog novinara koji ga nema, skrivao ga ili ne) i nakon čije objave ne žale što su ostali u toj teškoj profesiji. To je pristup u kojemu se pokušava balansirati između kriterija da se novinar ocjenjuje samo prema količini vrhunskih tekstova i pristupa da je, zapravo, jednako važno koliko ti je kvalitetan najlošiji tekst.
Kao torta bez šlaga
Nokauteri pod pritiskom uspjeha i slave često postaju nezadovoljni odnosom nadređenih prema njima. Katkad s pravom, ali katkad i ne. Pa se počnu seliti od redakcije do redakcije. Pa ih to dodatno razdire i troši. Onda su tu i izazovi kako biti blizu izvora važnih informacija, a ne postati, nenamjerno, nečiji glasnogovornik. Pa se treba nositi s onima o kojima se pisalo u negativnom kontekstu…
Novinari nokauteri dragocjeni su svakoj redakciji, svakom izdavaču. Često nisu ugodni za suradnju, znaju biti zahtjevni i tvrdoglavi. Ali kao što nogometnoj ekipi nisu dovoljni dobri obrambeni i vezni igrači, nego trebaju vrsne napadače, tako i mediji trebaju igrače u 'špicu'. Bez njih medij nema tako šlag na torti. Zato, koliko god to teško bilo, urednici i izdavači trebaju posvetiti dodatnu pozornost tim posvećenicima novinarstva. Novinarski život oduvijek je bio težak. Internet, brzina življenja svijeta i očekivanja publike danas definitivno jedu novinare mnogo više nego prije.