Donald Trump postao je službeno 47. američki predsjednik netom prije nego što je ova kolumna otišla u tiskaru. Budući da je SAD i dalje najveća svjetska ekonomska i vojna sila, moguće je razumjeti pozornost koja se u javnosti daje izglednim posljedicama za svijet, a osobito za Europsku uniju, čija je Hrvatska članica. Ali teže je razumljiv pristup u kojem se defetistički čeka što će biti umjesto da se fokus usmjeri na ono na što se može utjecati. A to su politike, ekonomske i obrambene, koje bi u budućnosti trebala voditi Europa, a unutar nje Hrvatska.
Temelj za raspravu postoji. To je prije dva mjeseca objavljeno izvješće bivšeg predsjednika Europske središnje banke Marija Draghija ‘The future of European competitiveness – A competitiveness strategy for Europe‘. Dojam je da je uspavanoj, staroj europskoj javnosti to godinu dana pripremano izvješće nebitno. Predstavljanje i površni osvrti trajali su dva-tri dana. Onda su naišle uzbudljivije teme i Draghijevi su prijedlozi kako da se EU postavi prema SAD-u, Kini i Rusiji zaboravljeni.
EU-ova umjetnost odgađanja
Može se razumjeti da će se nova europska vlada upogoniti tek potkraj godine. Ali političari i ekonomisti ne bi trebali čekati. Mogli bi recenzirati izvješće, predlagati dopune. Ili napraviti zamjenske prijedloge. Međutim, ništa od toga. Prokrastinacija koju Draghi spominje kao europski pristup opasnostima nastavlja se. Odgađaj! Možda će opasnosti nestati same od sebe.
Draghi je poručio da će EU trebati masovno investirati kako bi zaustavio sve veće zaostajanje za Sjedinjenim Državama i Kinom. Investicije bi Unija trebala financirati zajedničkim zaduživanjem prema uzoru na instrument EU sljedeće generacije, koji je osmišljen za oporavak od pandemije.
‘On se postavlja logično... dobro gleda globalnu situaciju, SAD, Kinu, druge rastuće ekonomije i nastoji potaknuti europsko gospodarstvo, europske čelnike, u investiranje u jačanje konkurentnosti europskoga gospodarstava‘, komentirao je, suzdržavši se od stajališta, premijer Andrej Plenković. ‘Izvješće je ogromno, ima 350 stranica, i mislim da ga trenutačno sve administracije proučavaju, a prve rasprave o tome uslijedit će u listopadu‘, oprezno je rekao premijer novinarima.
Listopad je prošao, rasprave baš i nisu uočene (osim dva-tri pokušaja). Hrvatska nije iznimka u ignoriranju. Reći će netko, mi smo mali i nevažni. Ali upravo u ovoj fazi, kad rasprava tek treba početi, stručnjaci iz svake zemlje članice imaju jednaku priliku pridonijeti. Naravno, za to bi najprije trebalo imati volju pročitati sve te stranice Draghijeva izvješća. Pa onda dati neki originalan doprinos. Zašto ne i alternativni plan jačanja europske konkurentnosti?
Razlozi šutnje mogu biti potkapacitiranost ekipe koja bi trebala sudjelovati ili jednostavno lijenost. Usput, da nije prije dvije godine namjerno eutanazirano Nacionalno vijeće za konkurentnost (kao, selilo ga se iz HUP-a u Ministarstvo gospodarstva, ali je putem netragom nestalo), sada bi bar postojala adresa za rasprave o europskoj konkurentnosti.
Svladati malodušnost
Čitajući Draghijeve prijedloge, a znajući kako funkcionira ekipa u Bruxellesu i kako je teško postići dogovore zemalja članica, može se javiti i malodušnost. Nevjerica da Stari kontinent može ubrzati svoje stope rasta. Pa je onda bavljenje konkurentnošću, koje u dijelu ima i vrlo ozbiljan dio vezan uz obrambenu europsku sigurnost, nekima gubljenje vremena. Zašto trošiti mozak kad spasa ionako nema?
Ali čak i u tome depresivnom okružju bilo bi odgovorno od političkih i stručnih elita u Hrvatskoj da započnu raspravu koje su druge mogućnosti. Treba li u turbulentnim vremenima koja su tek počela pokušati biti neutralna zemlja? Nesvrstana? Prikloniti se Kini ili Rusiji? Ili možda Indiji? Odabrati vazalni odnos prema državama i vođama koji na kladionicama danas dobro kotiraju? Ili principijelno ostati u Europskoj uniji i NATO-u pa kako bude, bude? Uz čekanje da nas SAD možda ipak zaštiti od nadolazećih nevolja.
Trebalo bi poći od poruke koju je nedugo prije smrti napisao karizmatični guverner HNB-a Željko Rohatinski: ‘Hrvatska treba definirati vlastitu proaktivnu ekonomsku politiku do krajnjih granica koje dopušta praksa EU-a, kao konzistentnu kombinaciju fiskalne, monetarne i tehnološke politike te ukupne sinergije usklađenog djelovanja države i privatnog sektora, kako bi se u razvoj kanalizirali svi nacionalni resursi i na ravnopravnijoj osnovi uspostavila suradnja s inozemnim partnerima.‘